MiG-17 ili fizikalac Hladnog rata.

Moze: i avion zbog koga je stvoren Top Gun

001_MiG-17_SI-1_First_Prototype_001

OKB-155 ili ММЗ Зенит, svejedno, ali sovjetske konstrukcije oznacavane sa cuvena tri slova – MiG – pre i za vreme rata nisu bile, sticajem raznih i ponajmanje tehnickih okolnosti, ono sto je zadovoljavalo nezajazljive potrebe rata sa Nemackom. Taj su posao bolje obavljali lovci nekih drugih oznaka, La ili Jak na primer.
MiG je, moze i tako da se kaze, uhvacen u procep: neke od prvih sovjetskih modernih konstrukcija – kad kazem moderno mislim na pripreme za WW2, deo opseznog programa modernizacije crvenog vazduhoplovstva, bile su previse slozene za vremena kada je trebalo brze bolje graditi sto vise i sto jednostavnije. MiG-3 se pojavio, kao lovac za borbu na velikim za ono vreme visinama, zatekao se tu gde se zatekao i bio koriscen kako je bio koriscen, ponajmanje u svojoj pravoj nameni.
Zavrsetkom WW2 OKB-155 se nasao u prvim linijama uvodjenja mlazne avijacije u CCCP: iz politickih, tacnije strateskih razloga, zvezda Jakovljeva je potamnela i u prvi plan su izbile neke druge koncepcije; jednoj od dve novorodjene svetske velesile trebali su avioni koji mogu daleko da lete, cak do drugih kontinenata – proslo je vreme frontovske avijacije, stradali su i to izistinski sa sve zatvorom i prigodnim streljanjima i vazduhoplovni marsali itekako zasluzni za pobedu u tek zavrsenom ratu.
Koncepcija svih koncepcija je bila uvesti, da tako kazemo, cist mlazni pogon: posle niza eksperimenata sa kacenjem raketnih ili mlaznih motora na lovce sa klipnim motorim, u raznim biroima, OKB-155 je nastupio, kao prvi i pokazalo se najuspesniji, sa cistim, iz pocetka kao takvim razvijanim mlaznim lovcem.
Rodio se i poleteo MiG-9.
Poznat kao I-300, NATO ga je zvao Fargo, MiG-9 je bio prvi pravi mlazni lovac uveden u naoruzanje sovjetskog vazduhoplovtva; avion je, inace, prvi put poleteo aprila 1946.
Istini za volju, nesto gena je bilo nemacko, a cije bi inace: BMW-003 motori, u sovjetskom izvodjenju oznacavani kao Klimov RD-20.
Avion jedva da je zadovoljio, ali boljeg u to vreme jednostavno nije bilo: Jakovljev, Suhoj i Lavockin jedva da su makli dalje od prototipa, nesto ih je u nuzdi izvezeno u mladu crvenu Kinu – i to je bilo sve.
Ali, vise nego dovoljno da se – danas bi se reklo – steknu uslovi da nastane avion cuven ili ozloglasen, zavisno sa koje strane Gvozdene zavese se posmatralo: MiG-15.
Nastao kao I-310, ovaj avion je prvi put poleteo decembra 1947. Godine pokretan Rolls Royce Nene II motorima, po licenci izradjivanim u CCCP u kome su vodjeni kao RD-45.
Avion je brze-bolje uveden u naoruzanje vec sledece godine; za svoje vreme bio je to lovac visokih sposobnosti i jedino sto ga je cinilo inferiornijim u odnosu na svoje u to doba jos retke zapadne lovacke konkurente bilo je naoruzanje: bio je, naime, pre svega namenjen borbi protiv bombardera i naoruzan topovima i to poveceg kalibra i male brzine koji je trebalo da se bori protiv bombardera i kome lovci nisu trebali da budu protivnici.
Elektronika je dosla malo kasnije.
Avion je postavio nove standarde: robustan, jednostavan kako za letenje tako i za odrzavanje, nezahtevan, po zapadnim standardima takoreci nedopravljen, jos krajem Korejskog rata u kome je, em bio prvorazredno iznenadjenje za proklamovanu nespornu nadmoc Zapada u vazduhu, em postao zvezda, medju zapadnim, americkim narocito, vazduhoplovcima izazvao je horski zahtev za manje sofisticiranosti, a vise letenja.
Rani mlaznjaci, kao st su Lockheed P-80 Shooting Star, Republic F-84 Thunderjet ili Gloster Meteor u Koreji protiv MiG-15 su imali malo sanse: cekao se North American F-86 Sabre.

002_MiG-17_SI-1_First_Prototype_002

003_MiG-17_SI-2_Sec_Prototype_002

Poznat i kao NATO Fagot, proizvodjen je po licenci u Kini, Cehoslovackoj i Poljskoj: samo u CCCP proizvedeno je preko 13,000 primeraka, a o uspeloj konstrukciji svedoci kako dugovecnost, tako i raznolikost zadataka koje je obavljao – lovac, lovac-bombarder, lovac dugog doleta za pratnju, pa cak i tegljac meta, obaska sto je njime OKB-155 postao broj 1 u daljem razvoju sovjetskih lovackih konstrukcija.
Na prvom javnom pojavljivanju iznad Moskve od strane zapadnih posmatraca opisan kao ‘sovjetski pa kao takav ispod standarda’ doveo je do toga da ga na vrat, na nos ispituju i takve velicine kakav je bio jedan Chuck Jaeger, ali i da se zgroze: avion je po njima bio otporan i pouzdan, bez finesa kao sto su specijalna goriva, novi materijali, itd, itd…
Ali je – takav kakav je – bio 35% laksi od F-86F, a citavih 47% od Hawker Hunter.
U vreme kada je vazduhoplovstvo ulazilo u novo, mlazno doba, Hladni rat obaska, MiG-15 je stekao nadimak kakav mozda nije stekao ni jedan drugi avion ni pre ni posle njega: avion-(obican) vojnik (самолет-солдат).
Kada se zavrsio prvi vruci rat Hladnog rata i velesile naucile ili pocele da uce svoje prve lekcije, pojavili su se zahtevi da se ide dalje: spirala u naoruzanju se zahuktavala, znalo se da Zapad radi na novim konstrukcijama i trazio se nacin da se na njih odgovori.
Odgovor je bio kako u razvoju potpuno novih kontrukcija, tako i poboljsanju postojecih.
Moralo se i jedno i drugo: kada je MiG-15 u pitanju, odabran je prirodan put – novi, jaci motor, veca brzina kroz povecanje strele krila, itd, itd…
Dovoljno da se rodi prvi pravi avion Hladnog rata: MiG-17.
Na Zapadu poznat kao Fresco.
Staljin je jos bio ziv, a nije bez nista prica da je omatoreli diktator bio pre za to da se poradi na dokazanom MiG-15: nova naprava je nazvana I-330, zvanicna odluka da se na njoj ozbiljno radi pala je pocetkom 1949. Novi avion je trebalo da bude i ono sto MiG-15 nije bio: sposoban za delovanje i po losem vremenu, sto znaci da je trebalo da dobije i radar pored ostalog.
Interesantno je da strela od 45˚ nije prvi put primenjena na MiG-15bis 45 kako se MiG-17 u poceku zvao: Lavockinov eksperimentalni La-176, koji je kasnije postao La-15 (NATO Fantail) je leteo jos 1947. I bio prvi sovjetski avion koji je u horizontalnom letu presao brzinu zvuka.
Vecina posla se obavila na krilima: zabacena za 45˚ i oblikovana tako da je svako i svuda mogao samo da im zavidi, dokazala su po ko zna koji put da tehnika govori istim jezikom ma gde u svetu, a da isti problemi namecu ista ili slicna resenja – nasuprot rasirenim tvrdnjama da se nasiroko kopira, da ne kazem krade: interesantno je da su skoro identicno resenje krila primenili i ljudi koji su radili na avionu koji se zvao Handley Page HP.80 Victor.
U odnosu na MiG-15, povrsina krila je porasla za malo vise od 2 kvadrata, avio je bio skoro metar duzi, i to bi, manje vise bilo sve: na trupu su cak primenjena neka resenja potpuno preuzeta sa prethodnika.
Nekomforni MiG-15, koji je od pilota zahtevao i fizicku snagu, ovde je malo pripitomljen: neke komande su dobile servo pojacivace, pocelo je da se radi na radaru, a avionu je ostao prvenstven zadatak da se bori protiv americkih bombardera o cemu je svedocilo i zadrzano topovsko naoruzanje bez izmena preuzeto sa prethodnika.
I.T. Ivascenko, prvi probni pilot koji je svoju zvezdu Heroja CCCP stekao uvodjenjem mlaznjaka u sovjetsko vazduhoplovstvo, i koji je isterao ispitivanja MiG-15 bio je odredjen da to isto uradi i sa novim avionom. Januara 1950. se posle prvi letova pokazalo da je novi avion u svemu zadovoljio ocekivanja i sve je bilo dobro do marta iste godine, kada su se probni letovi vec uhodali, a Ivascenko se popeo na 11,000 metara, prijavio da je sve kako treba, poceo da smanjuje visinu, da bi negde na 5,000 metara obrusio ne uspevsi da se izvuce i poginuo. Udar je bio takav da od aviona nije ostalo bukvalno nista, a okolnost da i tako iskusan pilot kakav je bio Ivascenko nije uspeo da kontaktira kontrolu leta, ostavila je konstruktore bez i najtanje pretpostavke o tome sta je moglo da krene naopako.
Drugi prototip – SI-2 – i novi probni pilot, Georgij Sjedov, koga je – kazu – licno Mikojan zavrbovao da iz istrazivackog instituta ratnog vazduhoplovstva (НИИ ВВС) predje u OKB-155 su nastavili sa uspesnim ispitivanjima.

Drugi prototip, oznacen kao SI-2, pokazuje mnogo vise slicnosti sa starijim bratom: da bi se nadoknadilo vreme izgubljeno zbog gubitka prvog protoripa, kod izgradnje drugog je jedan MiG-15bis naprosto preradjen da postane MiG-17.

I – to bi bilo to.
Ostalo je tipicna sovjetsko-hladnoratovska prica koja prica o uvodjenju u naoruzanje cak i pre nego su zavrsena sva ispitivanja: avion pocinje da se proizvodi u cak 5 fabrika – od Tbilisija, preko Novosibirska, do Komsomolska na Amuru. Novi avion se ne uvodi prvo u naoruzanje u elitnim jedinicama/bazama kakve su izvikana Kubinka i slicno – prva jedinica koja je dobila MiG-17 smestena je negde na Krimu….
Nizu se usavrsavanja, dogradjivanja i sve sto uz to ide, a avion, naslednik MiG-15 pocinje da zivi rutinu hladnoratovskog garnizonca.
Elektronika postaje sve vaznija, sa njom i kibernetika koju u CCCP bas nesto i nece, nije ideoloski podobna, tek, prve verzije ovog aviona imaju onaj toliko zeljeni radar koji je toliko nepouzdan i tezak za rukovanje da cini nemogucim istovemeno pilotiranje i pracene cilja radarom, pa se piloti slazu da je bolje da ga nema, polako se pojavljuju i rakete V-V
Tu negde i motor sa centrifugalnim kompresorom dostize kraj upotrebljivosti, barem kad su lovci u pitanju, pojavljuju se naknadna sagorevanja i tome slicno, pa ovi avioni polako dobijaju i nove motore.
Odmicu pedesete, pojavljuju se – sve brze – neki novi, drugaciji avioni, a cela ova prica je samo zbog toga da pokaze kako jedna industrija u naponu i neogranicena sredstvima i budzetima uspesno funkcionise i koliko je mala, nepostojeca, razlika izmedju korporacija Zapada i drzavnih institucija krstenih tajanstvenim brojevima kada su masovne proizvodnje ovakve vrste u pitanju.
Svet je tada dobio novu kovanicu: vojnoindustrijski kompleks – jeste da je mirisala na marksizam i nesvrstanost, ali je se nisu libili ni americki sociolozi i ekonomisti.
Kovanica je danas nestala, sa vojnoindustrijskim kompleksima je malo drugacije.
MiG-17 je mozda najbolji primer kako se jedna uspela tehnicka ideja moze koristiti mnogo duze nego sto to namecu takozvani tehnoloski ili takticki zahtevi: konstruisan je tako da u sto vecoj meri iskoristi kapacitete koji su vec postojali za proizvodnju prethodnika, iskoriscen je bez ikakvih izmena i veliki deo sklopova istog, a uspesnost koncepcije je omogucila usavrsavanja tokom celog veka ovog aviona.
Usavrsavanja ima raznih: od verzija lovaca-bombardera, ovakvih ili onakvih nevodjenih raketa, pa do primene kopirane sa jednog zaplenjenog F-86 sistema za automatsku kontrolu temperature u pilotskoj kabini i njenog podesavanja prostim okretanjem prekidaca na vrednosti od 16 do 25 stepeni Celzijusa cime je pilotu ustedjen mucan rad oko rucnog podesavanja.
Najinteresantnija je ideja sa kojom se zapocelo i od koje se odustalo 1951. godine, sa verzijom MiG-17SN /SU – ideja o pokretnom naoruzanju lovca. Zelelo se, naime, dati vise vremena i sire nisansko polje pilotu kod prvog napada na cilj i pokusati da se izbegne manevar za ponovljeni napad – manevar cesto i nemoguc ako se radilo o cilju koji je pokretljiviji ili brzi.

004_MiG-17_SN_001 005_MiG-17_SN_002

U avion je ugradjen eksperimentalni sistem В-1-25-Ш-3; avion je dobio dva bocna usisnika – modni detalj nepopularan u OKB-155 – ovo je, naime, bio prvi Mikojanov avion sa usisnicima sa strane, dok su bocno na novom nosu aviona bila asimetricno ugradjena tri topa koja su mogla da se setaju gore-dole u odnosu na uzduznu osu aviona. Obaska sto su topovi bili remek delo sa kadencom 1,250 projektila u minutu – Afanasjev-Makarov AM-23 (aka TKB-495), ispostavilo se da su pogodniji za napad na ciljeve na zemlji gde bi, bilo je za nadati se, svojim pomeranjem od +27 do – 9 stepeni, ucinili cilj znatno duze izlozenim vatri iz aviona. Pilot je menjanje ugla topova vrsi prostim okretanjem tockica na obaracu, dok je elektromotor pomerao topove i nisan.

006_MiG-17_SN_003

Skalamerija, koja je, pored tezine bila i geometrijski veoma zahtevna, isprobana je prvi put 1953, a za komandama je bio Georgij Mosolov, nova zvezda OKB-155.
Sve je izaslo pred drzavnu komisiju naredne, 1954. godine, i to posto su sami topovi sa sve pripadajucom opremom za pomeranje, isprobani na jednom Il-28; sam MiG-17SN je za potrebe ispitivanja napravio preko 130 letova, ali je pucano samo tokom 13, pa i to samo na ciljeve na zemlji. Ispaljeno je 15,000 projektila, i pokazalo se da je delovanje iskrivljenih topova na stabilnost aviona skoro pogubno, a u svakom slucaju neprihvatljivo. Avion je, naime, bio bacan na suprotnu stranu od one na koju se pucalo, a nije bilo nikakvih mogucnosti da se to kompenzuje i svima je bilo jasno da ce to tako i da ostane sve dok se skalamerijom rucno komanduje. Svima je, takodje, bilo jasno, da se za neku drugu stabilizaciju ima da ceka. Pojavili su se i drugi problemi – nista cudno kod aviona ciji je trup produzen za dobar metar. Osim oznake – MiG-17SN, ostala je samo uspomena i nekoliko fotografija.
Hladnoratovska sluzba u vazduhoplovstvu velesile pruzila je priliku ovom avionu da se oproba – pored fabrickih modifikacija i kao platforma za ispitivanje svega i svacega, a nizale su se i operativne varijante spremajuci uvodjenje novih tipova koji su trebali da popune prazninu do pojave sasvim drugacijih aviona: MiG-19 je pre krpez nego produzetak linije koja je zapocela MiG-om 15 i oznacio je kraj jedne koncepcije; nastupalo je vreme nekih novih, drugacijih aviona, ali je ideja ostala ista – lako, jednostavno, nezahtevno i nerazmazeno.
U medjuvremenu je trebalo snabdeti napredne snage sirom sveta: licencna proizvodnja je krenula u Kini, Poljskoj i Cehoslovackoj, a broj vazduhoplovstava opremljenih ovim avionom je postao dobrano dvocifren.
Kada postanete glavni lovac vazduhoplovstva jedne velesile, a MiG-17 je to bio pocetkom pedesetih, ceka vas i malo akcije: jedna od poznatih je delovanje u uslovima izistinskih atomskih eksplozija, septembra 1954. kada je nekoliko lovackih pukova iz – ko ce ga znati zasto – Moldavije, otislo u Sibir da u zivo prisustvuje atomskom pucanju. Piloti su bili opremljeni specijalnim naocarima, vezbom je komandovao Zukov licno, letelo se neposredno uz i oko one pecurke, bomba je bila mlada, pa se niko nije preterano, ako i uopste brinuo za desavanja kakva su radijacija i slicne trice i kucine
Prilika za prvu pravu akciju se ukazala jula 1953. kada je nedaleko od Vladivostoka jedan USAF Boeing RB-50 usao u sovjetski vazdusni prostor nekih 130 km. Presretnut od 2 MiG-17, uljez je pripucao prvi i ostetio avion kojim je upravljao kapetan Aleksandar Ribakov. Nekoliko minuta posle toga, Ribakov je dovrsio posao i RB-50 se srusio u more. Usledila je americka akcija spasavanja, spasen je jedan clan posade, izvadjena tela trojice, dok se preostala trinaestorica jos uvek vode kao nestali. Usledila su odlikovanja i sve sto uz to ide, za pilote MiG-ova naravno.
Najvece probleme MiG-17 je imao u tehnikama i tehnologijama presretanja, obaska sto sistemi zemaljske kontrole i navodjenja jos uvek nisu bili razvijeni. Stara boljka – spojevi izmedju jedinica – i ovde se pokazala; granicu sa Iranom, pocetkom i sredinom pedesetih delile su dve zone PVO: azerbejdzanska i kazahstanska, sto je cestim upadacima iz Irana dobro doslo prilikom uletanja jer su se, dok se dve susedne PVO zone dogovore i sinhronizuju, natenane i mirno vracali kuci.
9. maja 1954. kapetan Kitajcik, najbolji strelac severnomorske flote, top gun tako reci, imao je priliku da izmeni vatru sa jednim RB-47 Stratojet, nedaleko od Arhangelska: Boeing se izvukao i srecno vratio na neki od britanskih aerodroma.
Usledila su brojna presretanja najrazlicitijih balona koje je tih godina Zapad slao preko gvozdene zavese i kod kojih je glavni razlog za neuspelo obaranje bila – ponekad – prevelika visina na kojos su baloni leteli.
1956. je djavo odneo salu: jedan MiG-17 pilot je, leteci negde oko Moskve – ni manje ni vise – opazio nepoznati avion koji je leteo na visini od 20,000 metara: pojavio se U-2 i nestale su sve sanse da se takav avion presretne onim sto se ima. Prica kaze da se pilotu nije verovalo, i tamo gde treba nisu bili ubedjeni da nesto kao sto je U-2 uopste postoji. Kasnije su radari potvrdili postojanje spijunskog aviona, remek dela jednog od konstruktorskih genija sa druge strane, coveka po imenu Clarence Johnson, poznatijeg kao Kelly. 1957. par MiG-17, negde iznad sovjetskog Dalekog istoka, pokusavaju ponovo da se postave u polozaj za napad na sve bezobrazniji U-2, opet bezuspesno: U-2 jednostavno za ove avione nije bio dohvatan, a drugih jos uvek nije bilo u dovoljnom broju i na pravom mestu.
Pokazalo se da je CCCP ozbiljno kratak u mogucnostima presretanja slicnih ciljeva i trka u naoruzanju je usla u novi krug; svako iole pametan je mogao i morao da zna da se ona moze nastaviti samo onim sto se i dogodilo: U-2 je dolijao.
Dok se to nije regularno dogodilo, sa onim U-2 koji je vozio Francis ‘Gary’ Powers, u najmanje jednom slucaju, avioni MiG-17 su prodirali duboko, preko 300 km u iranski vazdusni prostor, pokusavajuci da uljezu doakaju kod kuce. Bezuspesno, najvise zbog nedostatka goriva. Iranci mudro nisu protestovali.
U leto 1963. jedan Rockwell Aero Commander 560, dvomotorni putnicki/executive avionje usao u sovjetski vazdusni prostor, opet iz Irana. 2 MiG-17 iz 12. samostalne vazdusne armije, odnosno njene 17. lovacke divizije pod komadnom pukovnika A.D. Kotova su ga presrela i pokusala da ga po svim propisima zaustave. Avion je odbio da se povinuje nalozima presretaca i nedvosmisleno pokusao da utekne nazad u Iran. Kapetan Stepanov je zapucao, a o obzirima ili neobzirima kojima su supersile tih dana postupale jedna sa drugom, govori cinjenica da je avion pao jedva kilometar unutar teritorije Irana. Potvrdjeno je da su u njemu, izmedju ostalih, bili jedan iranski obavestajni oficir i jedan americki aktivni oficir u cinu pukovnika, a dodatnu pikantnost ovom incidentu dodaje i pojedinost da se odigrao u vreme dok je drug Leonid Breznjev, tadasnji glavni i odgovorni u CCCP u trenutku zbivanja bio u prijateljskoj poseti Iranu.
Onako, bez reda, nizalo se takvih dogadjanja samo tako: u jutro 8. maja 1954. tri RB-45E su poletevsi iz Fairforda (GB), uleteli u sovjetski vazdusni prostor. Dva su se, dostigavsi Murmansk, vratila kuci, treci nije. Nastavio je preko poluostrva Kola, tragajuci za bazama u kojima su, kako se verovalo, smesteni avioni Mjasiscev M-4 (Bison A) i zeleci da ih prebroje. Posada, pilot, kapetan Harold ‘Hal’ Austin, kopilot kapetan Carl Holt i navigator, major Vance Heavilin, izvestila je da ih je nedugo posle prelatanja Murmanska, na visini od 40,000 stopa, presrelo 6 MiG-15 kojima se nesto kasnije pridruzilo jos 6 MiG-17. Cudjenje je izazvala cinjenica da nije usledio momentalni napad do koga je doslo tek kada su se nasli iznad Arhangelska: MiG-17 iz sastava vazduhoplovstva Severne flote su zapucali, ostetili levo krilo i trup i onesposobili opremu za vezu. Napad je prekinut zbog nedostatka goriva, a na smenu je dosla nova sestorka koja je dalje pokusavala da spreci u poslu Amerikanca koji se, navodno, i dalje bavio fotografijom i cekao i docekao da, negde iznad Belog Mora pristigne jedan tanker KC-97 koji je takodje doleteo iz Engleske i dopuni ga gorivom. Posledice ovog neuspelog pokusaja da se uljez spreci da obavi svoj posao pokazale su se kada je smenjen general I.I. Borzov inace komandant vazduhoplovstva Severne flote.
Septembra 1954, jedan mornaricki Lockheed P2V-5 Neptune, leteci iznad Nahodke, daleko na istoku CCCP, nije bio te srece: dva MiG-17 koja su ga presrela, uredno su ga i oborila – posada se i danas vodi kao nestala u akciji.
Pa leta 1964, opet jedan Aero Commander, opet iz Irana: ovog puta Iranci su bili pametniji, poslusali i sleteli, da bi par meseci kasnije bili vraceni Iranu. Avion je zadrzan.
Pa juna 1958. jedan transportni Fairchild C-119 Flying Boxcar, 30 km juzno od Jerevana: pokusaj sletanja na koji su ga presretaci uputili navodno nije uspeo, pa se avion u plamenu srusio nekih 190 km unutar granica CCCP. Posada se spasla i vracena je kuci uredno i kako je u to vreme bio red.
Pa su novembra 1958. dva MiG-17 oborila jedan RB-47 iznad Ventspilsa u Latviji; avion se srusio u more.
Sredinom pedesetih CCCP reorganizuje vazduhoplovstvo: jurisna avijacija biva zamenjena lovacko bombarderskom i do 1960. vecina MiG-17 biva dodeljena ovoj drugoj – lovacka avijacija je pocela da se uveliko oprema novim avionima.
Opet, te godine, akrobatska grupa u Kubinki svoje MiG-15 zamenjuje MiG-17 avionima.
Ipak, od 1954. do dobrano u sezdesete avioni MiG-17 cine glavninu sovjetskih vazdusnih snaga stacioniranih van CCCP – u Poljskoj i Istocnoj Nemackoj. Od znacaja je i podatak da su u nekim zagranicnim jedinicama ovi avioni u ulozi lovca bombardera zamenjeni avionima Su-7B (Fitter-A) tek 1974. godine.
Zabelezen je i incident u kome su poslovicno temeljni Nemci propustili da obaveste sovjetsku kontrolu leta o letu jednog nemackog civilnog Il-28R koji je leteo testirajuci motor Pirna 014 za Baade 152, neuspeli nemacki putnicki avion. Bilo je gusto, lovci su ocekivali da ugledaju sve osim sovjetskog aviona sa nemackim oznakama – nijanse u razlikama izmedju Zapadnih i Istocnih Nemaca nisu bile od znacaja kada se uzme u obzir da su boje oznaka bile iste i malo je falilo da se zapuca.

007_MiG-17_1967_Prebeg 008_MiG-17_1967_Prebeg

Da je avion bio pouzdan govori i – cak i po sovjetskim standardima – mali broj udesa tokom sluzbe. Opet, besprekorno sletanje na trbuh, koje je maja 1967. godine izveo jedan pilot, prebeg na Zapad, inace porucnik po cinu, negde kod Stutgarta, dokazuje da je avion zaista mogao mnogo toga. Na stranu to sto je primerak o kome je rec nosio oznake za udarnicko odrzavanje aviona.
Manje srece je imao jedan madjarski prebeg, major Jozsef Biro, koji je avgusta 1969. na MiG-17F bezao i koga je par madjarskih aviona istog tipa proganjao i ostetio, tako da se srusio negde kod Udina u Italiji. Oktobra iste godine je jedan Kubanac sleteo na Floridu, i to tacno u Homestead AFB, sto ne bi bilo narocito spektakularno da nije neotkriven od radara sve do pred samo sletanje, u brisucem letu nadleteo jednog Boeing VC-137C poznatog i kao Air Force One, ciji se putnik po imenu Richard Nixon odmarao u nedalekom Key Biscayne-u. Kongres je galamio, a incident je posluzio da se da gas razvoju sistema kasnije poznatog kao AWACS.
Cesi su se, kao jedni od korisnika ovog aviona jurili sa balonima, ali i sa zalutalim putnickim avionima, kao sto je, na primer, bio jedan Convair 240 koji je prisiljen da slet negde u Ceskoj, posto je dobrano skrenuo s kursa.
Pravog rata se MiG-17 nije dohvatio – bilo je glasina da je njegovo angazovanje u Koreji sprecio licno drug Staljin – mada ih za taj rat nije bilo ni izdaleka dovoljno i mada su se na Zapadu poceli da sabiraju i oduzimaju uvidevsi da posedovanje modernih i kudikamo brzih aviona kao sto su Mirage III i McDonell F-4 Phantom II nisu bas tako sigurni protiv pokretljivijih iako sporijih MiG-17. Neko se poceo da doseca izraza dogfight, a prvi pravi rat je za ovaj avion usledio 1956. i to i Kini.
Hladnim ratom okurazeni Kuomintang, smesten na Tajvanu, poceo je da dize glavu; naoruzan americkom opremom i da se kaci sa maticom oko istih onih ostrva oko kojih se kaci i danas. Kineski MiG-17 i verzija istog proizvodjena po licenci u Kini i obeklezavana kao J-5, sa pilotom po imenu Liu Ming presreo je i oborio tajvanski B-17. Liu Ming nije, inace, bio makar ko: jos u Koreji je nabrojao 8 obaranja, od cega 5 F-86 Sabre. Sledeci je bio neidentifikovani tajvanski avion koga je oborio Chang Wang-yi; presretanje je izvrseno uz pomoc GCI, nocu i po veoma losem vremenu; Kinezi su brzo ucili. Tajvanska kriza je eskalirala 1958. kada su Amerikanci na Tajvan poslali preko 700 svojih aviona, medju kojima i takva imena kakva su F-100 Super Sabre, F-101/RF-101 Voodoo i Lockheed F-104 Starfighter. Poslata je bila i raketa Martin Matador opremljena da nosi atomske bojeve glave. Tajvan je tada ugostio i Martin RB-57D i jos uvek supertajnog U-2 kojim su leteli americki piloti, ali koji je nosio tajvanske oznake.
Februara 1958, jedan RB-57D je naleteo na J-5 i bio uredno srusen u more, da bi sredinom iste godine sreca posluzila jednog drugog velikog Kineza: po prvi put je oboren jedan U-2 koji je navodno zbog tehnickih problema morao da leti na znatno manjo visini od uobicajene. Jula 1958. grupa MiG-17 presrela je iznad velike Kine 4 tajvanska F-86 i oborila 3. U avgustu su se iznad ostrva Pingtung susreli veliki Kinezi na MiG-17 i 12 tajvanskih F-86. Rezultat je bio 2 oborena Sejbra i 3 ostecena. Oba Sejbra je oborio Chou Chung-fu koji je tom prilikom i poginuo; on je, naime bio jedini gubitak na kineskoj strani. Par dana kasnije, na istom mestu, oboreno je jos 7 tajvanskih F-86, ovog puta bez gubitaka na kineskoj strani.
Septembra 1958. tajvanski Kinezi po prvi put upotrebljavaju AIM-9B Sidewinder. Tom sukobu oni pripisuju 4 MiG-a oborena raketama i 6 vatrom mitraljeza. Veliki Kinezi to poricu i po njima je rezultata samo jedan oboreni MiG-17, i to raketom. Drugi, ostecen, vratio se na aerodrom sa neeksplodiranim Sidewinder-om zaglavljenim u trupu.
Oktobra, iznad kineskog kopna, veliki Kinez Tu Feng-chu obara 2 F-86; u borbi je ostecen i primoran da iskoci pri cemu ga jedan od Sejbrova ubija dok visi na padobranu. Strelac je oboren od strane kineske PA, a u sukobu su oborena 3 F-86, jedan pilot poginuo, a dva dopala ropstva.
Sve se nastavlja, nesto manjim intenzitetom doduse i naredne, 1959. godine. Stradaju 2 F-86 i 1 MiG-17, a strada i jos jedan B-17.
16. februara 1960. tajvanski F-86 raketama napadaju MiG-17, opet iznad kineskog kopna. Prijavljuju najmanje jednog oborenog MiG-a; braca su se kasnije slozila da su MiG-ovi uspesno izmanevrisali rakete, da su presli u napad i ostetili jednog Sejbra.
Tvrdi se da su 1965. MiG-17 oborili jos jednog U-2; do danas nije raspravljeno koliko je ovih aviona oboreno na koji nacin – da li od strane lovaca ili raketama. Bilo kako bilo, ostaci 4 U-2 i danas stoje u pekinskom revolucionarnom vojnom muzeju.
Hladni rat nije bio dosadan: maja 1965. 5 USAF F-4C Phantom II u kineskom vazdusnom prostoru obaraju jednog MiG-17 za koga se tvrdi da je bio na trenaznom letu. Iznad Yunnan provincije. Vijetnamski rat je u punom jeku, Kinezi protestuju, ali Amerika protest odbija tvrdnjom da je Kinez oboren iznad Severnog Vijetnama.
Jedno drugo polje tek ceka ove avione: 1956, u vreme Suecke krize, Egipat ima samo tuce ovih aviona i to jos uvek nespremnih za upotrebu. Ipak, i takvi kakvi su, srecu se sa jednim od svojih zapadnih pandana, francuskim Mystere-ima. Brojanje je ovde bliskoistocno nepouzdano: Izrael broji 2 sigurne i dve verovatne pobede, Egipat 3. Oko podne 31. oktobra kapetan Yaakov ‘Yak’ Nevo i pratilac porucnik Joseph Tzuk opazili su i napali 3 MiG-17, negde iznad El-Arish-a. Ovde nema Kineza koji su tek neku godinu pre izasli iz partizana i naucili da lete modernim avionima: dvojica Egipcana uredno beze u najblize oblake i preko Kanala ostavljajuci druga da se snalazi kako zna i ume. Nevo puca na ostavljenog sa nekih 180 metara i tvrdi da je video vise pogodaka svog 30 mm topa i to u pocetku bez ikakvih vidljivih posledica. Posle izvesnog vremena avion je poceo da pada i na oko 3,000 metara posto je neuspesno pokusao da ga ispravi, pilot je iskocio ali mu se padobran nije otvorio.
Ovo je bio prvi MiG-17 oboren u borbi, bilo gde u svetu, a bilo kako bilo, glasine da Egipat ove avione ima od skora su potvrdjene. Bas kao i bliskoistocne mesavine u kojima MiG-17 prati (egipatske) Vampire. Kada su se umesale bivse kolonijalne sile, Naser svoje MiG-17 salje u Saudijsku Arabiju kako bi ih sacuvao, ali bliskoistocna spirala nastavlja da se sve brze vrti: vec marta 1957. jedan rumunski brod u Egipat dovozi 15 MiG-17 i 10 Il-28. Sest meseci kasnije vec ih je preko 100, odnosno 40.
Politika i sve ostalo, arapska ujedinjenja i razjedinjenja, tek egipatska politika nadmasivanja Izraela po broju aviona ce se pokazati neuspesna: sa porastom broja aviona, pocece da nedostaju piloti, pojavice se teskoce u obuci, a cak i takav kakav je sto se odrzavanja tice, MiG-17 ce kod Egipcana biti hronicno lose odrzavan iz prostog razloga sto nece imati ko da ga odrzava.
Napori sovjetskih, poljskih, ceskih i indijskih savetnika, usmereni pre svega na odrzavanje, dace rezultate tek negde 1961. od kada se moze da racuna da egipatsko vazduhoplovstvo dostize nesto sto bi se moglo nazvati borbenom spremnoscu. Stizu, ubrzo, i MiG-19, pa MiG-21, pa se egipatski MiG-ovi prebacuju na zadatke lovaca bombardera, ali respekt prema svom vazduhoplovstvu Izrael gaji sve do pocetka Sestodnevnog rata: u incidentima sa kojima pocinje vec 1958. Provokacije su odmerene i uspesne: par izraelskih Mystere upada u egipatski vazdusni prostor, a par uredno ceka da presretne Egipcane koji uzlecu u presretanje prvog para. Pomenuti Yakov Nevo tako knjizi jos jednu pobedu nad MiG-17. Desavaju se i propusti: novembra 1959. jedan Super Mystere sa kapetanom po imenu David Ivri za komandama se iznad Sirije zaigrao oborivsi prethodno jednog MiG-17 i slupao posto je pilot na jedvite jade uspeo da iskoci. Izrael je imao srece: Ivri je postao ne znam koji po redu komandant vazduhoplovstva, ambasador u UN, itd, itd…
Bliski Istok k’o Bliski Istok: kurioziteta radi da se pomene da su egipatski MiG-17 ucestvovali u akcijama u Jemenu gde je republikancima trebalo pomoci da maknu kralja. Usledilo je nekoliko bliskih susreta sa RAF Hawker Hunter FGA.9, ali se MiG ogranicio na podrsku snagama na zemlji.
Da bi, na kraju svih krajeva, ovaj avion doziveo sve sto jedan borbeni avion treba da dozivi u ratu svih ratova Hladnog rata – Vijetnamskom ratu.
Relikt WW2 general Curtis LeMay je bio ubedjen da Severnom Vijetnamu nece trebati mnogo, jednom kada je Amerika odlucila da ga pritisne iz vazduha. Severni Vijetnam je tada imao slovima i brojem 25 MiG-17; iz Amerike je pristiglo i uredno, po svim americkim standardima smesteno i za akciju spremljeno, sve sto se imalo: Nort American F-100 Super Sabre, McDonell F-101C/RF-101C Voodoo i F-4C/RF-4C, pa cak i Convair F-102 Delta Dagger. Mornarica je dodala svoje Fantome,Vought F8U-1 Crusader, Douglas A-1 Skyraider i A-4 Skyhawk. Kada je sve bilo kako treba spremno, 7. februara 1965. otpocela je Flaming Dart operacija napada na sve i svasta u Severnom Vijetnamu. Velike formacije od po 80 aviona su bacale bombe sa visine od 2,500 do 4,000 metara, cesto leteci i iznad oblaka, a po pravilu izvan dometa vijetnamske PA. Vijetnamskim lovcima nije ostalo nista drugo do da se kriju, okrenu mogucoj zastiti najvaznijih ciljeva i smisljaju taktiku kojom ce se suprotstaviti. Nasli su je tako sto su se opredelili za sacekivanje u dolasku spoljasnjim naoruzanjem tesko opterecenih americkih aviona. 4. aprila 1965. 4 MiG-17 napala su 8 Republic F-105D Thunderchief; kapetan Tranh Hanh i njegov pratilac oborili su 2 Thunderchief-a, a kapetan James Magnusson i major Frank Bennet upisani kao prvi piloti od ukupno 320 oborenih americkih aviona iznad Severnog Vijetnama. Rezultat taktike o kojoj je rec je bio ocekivan: americki piloti su odmah posto bi opazili vijetnamske lovce odbacivali sve sto im visi ispod krila i trupa kako bi mogli da stupe u borbu u kojoj su – sumnje nema – bili u svakom pogledu nadmocniji. Uspeh vijetnamske taktike je bio u tome sto su odbacene bombe zavrsavale daleko od cilja kome su bile namenjene.
Ima i jedan intervju u onovremenoj Pravdi u kojoj pomenuti kapetan Tranh Hanh kaze otprilike: pucao sam na njega (misli se na pomenute F-105) i video kako moje granate prave rupe na njegovom krilu, ali to nije bilo dovoljno da ga obori. Povecao sam brzinu i prisao mu toliko blizu da sam mogao da vidim belu kacigu na pilotovoj glavi, a video sam da pilot nije bio svestan sta ga je snaslo. Posmatrao je zacudjeno osteceno krilo, pa zatim okrenuo glavu prema komandnoj tabli. Tada sam ispalio dug rafal u trup i posmatrao ga kako pada kao cigla.
Naravno, svaka taktika radja protivmere: 9. aprila su 8 mornarickih F-4B sa nosaca aviona USS Ranger presrela grupu MiG-17. Jedan Phantom je oborio MiG-17 raketom Raytheon AIM-7 Sparrow, ali je odmah potom bio oboren od strane drugog MiG-17. Pilot, porucnik T. Murphy i WSO R. Fagan zavrsili su u moru. Lansirane su i neke druge verzije ovog dogadjaja po kojima se nije radilo od vijetnamskim nego o kineskim MiG-ovima, jer je, navodno, trebalo da se provocira Kina i da joj se ocita lekcija zbog pomaganja Vijetnamu. Sve se navodno odigralo iznad obliznjeg ostrva Hainan u ciji su vazdusni prostor americki avioni upali, kineski MiG-ovi su uredno poobarani, a jedan americki avion je izgubljen tako sto se jedna od americkih raketa greskom zalepila za njega.
Amerikanci su taktiku prilagodjavali, ali su i Vijetnamci sticali vise iskustva: maja 1965. porucnik Phom Ngok Zanh upisuje jedan A-4. U junu iste godine, 4 MiG-17 zaskacu grupu Fantoma iznad Ninh Binh-a i topovima obaraju 2. Jurnjava za MiG-ovima se okoncava tako sto 2 ostaju bez goriva i piloti iz njih iskacu; treci se spustio na livadu nedaleko od aerodroma, sa ugasenim motorom.
Zapamcen je i uspeh klipnih motorima pokretanih aviona nad mlaznjacima: 20. juna 1965. godine jedan od dva MiG-17 iznad Tonkinskog zaliva namesta se jednomDouglas A-1 Skyraider-u i njegovim 20 mm topovima. Majstor se zove porucnik Clint Johnson (USS Midway).
Evidencija k’o evidencija: prema americkoj mornarici, pd februara do jula 1965. mornarica je oborila 4 MiG-17. Od tog broja 3 su oborili avioni F-4B Phantom II.
USAF je sa vazdusnim pobedama otpoceo 10. jula 1965. kada su Fantomi oborili 2 MiG-17.
Istog meseca na scenu stupaju i sovjetske SA-2 rakete i Amerikanci moraju da pocnu da lete nisko. Uvode i rano otkrivanje – preteca je jedan EC-121M Warning Star AEW avion koji se sunja duz laoske granice i koga zovu Disco, a kome pomaze elektronika smestena na jednoj krstarici u Tonkinu i koja je dobila ime Red Crown. Za pilote MiG-17 stvari se komplikuju – nema vise zaseda, ali zato do izrazaja dolazi vijetnamska PA. Po niskoletecim americkim avionima ona puca cak i odozgo – sa planinskih polozaja, dok se americki avioni provlace izmedju vrhova.
Lovci se odlucuju za napad na avione namenjene bombardovanju, i to pokusavajuci da se udenu u ono medjuvreme koje je potrebno lovackoj zastiti iz pratnje da intervenise. Stvari se krecu tamo-amo: Amerikanci imaju problema sa Sparrow vazduh-vazduh raketom, u to vreme glavnim naoruzanjem Fantoma – njen sistem za vodjenje je jos uvek sa elektronskim cevima i veoma cesto otkazuje, dok sam Fantom itekako ima problema da se dohvati sa MiG-om koji je kudikamo pokretljiviji i koji sa iole obucenim pilotom raketu moze uspesno da eskivira.
Vijetnamci se vracaju lovackoj taktici WW2, bliskoj borbi, kojoj Fantom nije dorastao, F-105 jos manje; cena sofisticiranosti polako dospeva na naplatu jer je sam MiG-17 tezak koliko gorivo koje Fantom nosi, a osim toga, Amerikanci su primorani da zbog velikog broja svojih aviona u vazduhu vatru otvaraju samo ako je cilj pouzdano identifikovan – jos jedna prednost za MiG-ove, jer je americke avione lako prepoznati.
Dolazi nova protivmera: kada Fantom i MiG pocnu da se jure u krug, jedan ili dva od po pravilu brojnijih Fantoma ulece u krug sa strane, razbija ga i spopada jednog od MiG-ova. Posle gubitka 6 MiG-17 kao posledicom ove taktike koju su Amerikanci nazvali High speed Yo Yo, Vijetnamci se opredeljuju za ‘udari i bezi’ taktiku koja se svodi na jedan nalet uz jednu pucnjavu i brze bolje bezanje najvecom brzinom.
Pocetkom 1966, stizu novi borci: nadzvucni MiG-19 i MiG-21PF-V sposoban za borbu po svakom vremenu; MiG-17 ce ostati glavni i odgovorni avion ovog rata, bar sto se Vijetnama tice. Invencija koju mali zuti ljudi koji su koliko juce seli u cudo tehnike 20. veka poznato kao avion je zaista zapanjujuca iako ne treba zanemariti ni uticaj savetnika pri cemu treba imati na umu da je i druga strana u Vijetnam dosla kao savetnik, pa tako nekoliko hiljada puta. Kombinacije delovanja MiG-17 i modernih MiG-19 i MiG-21 isle su dotle da je primenjivana taktika u kojoj jedan neobojeni MiG-17, sijajuci uglancanim aluminijumom, leti nisko iznad dzungle privlaceci svaciju, a narocito paznju prolazecih Fantoma koji bi se po pravilu dali u poteru za njim samo da bi ih zaskocili uredno kamuflirani MiG-ovi svih brojeva.
Taktika koja je dala vise uspeha bila je let MiG-17 na malim visinama koji je Fantome prisiljavao da poniru ne bi li izvrsili napad izlazuci se tako napadu MiG-21 koji bi cekali na velikim visinama.
1966. pristize i kineski doprinos: MiG-17, odnosno J-5A, odnosno kineska kopija radarom opremljenog MiG-17PF, a avion dobija i svoje prve vazduh-vazduh rakete R-3S (AA-2 Atoll).
Dolazak MiG-21 i mere povezane sa tim donose i rezultat: u prva cetiri meseca 1966, pre dolaska novih aviona, rezultat USAF/USN – RV Vijetnama je 11 prema 9 aviona izgubljenih u vazdusnim borbama, sto je odnos od otprilike 1.2 : 1. Od jula, kada je MiG-21 uveden u operacije, Amerika je u vazdusnim borbama izgubila 47, a Severni Vijetnam 12 aviona, sto otprilike daje odnos od 4 : 1. Prema americkim izvorima, za celu 1966. godinu, vaze sledece brojke: mornarica i vazduhoplovstvo oborili su u vazdusnim borbama 20 aviona, od toga 5 MiG-21, 2 Antonov An-2 laka transportna aviona zaduzena za snabdevanje partizana po sumama i gorama.
Ostatak, njih 13, su MiG-17.
Neki od vijetnamskih MiG-17 dobijaju i padobrane za kocenje kako bi mogli da se koriste sa provizornih travnatih aerodroma, daleko od ociju neprijatelja. 19. aprila 1972, poletevsi iz jedne od takvih baza, Ngyen Van Bai i Le Xuan Di napali su dva americka razaraca – USS Higbee i USS Oklahoma City – koji su neposredno pre napada bombardovali Dong Hoi. Ostecena su oba broda, a Ngyen Van Bai je uspeo da spakuje jednu bombu od 250 kg u nadgradje Higbee-a i tako napravi prvi vazdusni napad na neki americki brod posle WW2. U lovu na brodove MiG-17 su potopili i 4 takozvana Commando Junk – plovila dizajnirana za upade takozvanih specijalnih snaga tamo gde vec takve takozvane snage nameravaju da upadnu.
Vijetnamski rat je po mnogo cemu bio cudan: u prvim fazama su avioni kao sto je F-4 Phantom bili korisceni – tada se izraz jos vazio – kao strateski bombarderi: formacija Fantoma, predvodjena jednim Douglas EB-66D Destroyer avionom za ometanje radio komunikacija bombardovala je sa velikih visina, cesto i kroz oblake. Kasnije, kako su u igru ulazili MiG-17, MiG-21 i rakete zemlja-vazduh, Fantomi su se vratili svojoj pravoj nameni – lovackoj, odnosno lovackoj pratnji. U susretima sa MiG-ovima, kad god su rakete mogle da se na vreme lansiraju stvari su se zavrsavale uspesno, dok bi u slucaju da se MiG-ovi dohvate bliske borbe, stvari postajale poprilicno teske. Glavna prednost Fantoma i jesu bile rakete.
AIM-7 Sparrow, rakete srednjeg dometa, i AIM-9 Sidewinder, rakete kratkog dometa, su bile glavni razlog zbog koga su se vijetnamski piloti trudili da ostanu sto blize protivniku. Fantomi, naime, u to vreme raketnog entuzijazma velikih, nisu imali ugradjene topove, pa se brze bolje pristupilo ugradnji sestocevnih GE M61A1 Vulcan topova kalibra 20 mm – prvo u kontejnere ispod krila, a kasnije u nos aviona. Cak i tada je MiG-17 smatran teskim protivnikom. Pukovnik Robin Olds, komandant 8th Tactical Fighter Wing, pilot koji broji 4 od ukupno 24 obaranja koje ima cela njegova jedinica, kaze, izmedju ostalog: mi smo svoje avione konstruisali kao visenamenske, napadali smo neprijatelja na velikoj daljini i iznad njegovih baza koje je branio avionima projektovanim da te baze brane i nista vise od toga. Presudna razlika izmedju nasih aviona je bila njihova velicina i tezina. MiG-ovo nisko opterecenje krila i odlican odnos potiska i tezine bile su velika prednost u borbi, a nasi veliki i teski avioni su pored ostalog bili i pod stalnim imperativom stednje goriva potrebnog za povratak kuci. Nasa stampa je malo pisala o MiG-17 i, generalno, bila sklona tome da potceni severnovijetnamsko ratno vazduhoplovstvo. Mozete mi verovati na rec da sam u susretima sa MiG-17 doziveo mnoge teske trenutke. Naravno, mozete reci da sam leteo na avionu koji je 2x brzi od zvuka, ali nemojte zaboraviti da smo mi leteli u bombarderske misije natovareni svim i svacim i da smo morali da letimo upravo onim brzinama na kojima je MiG-17 najbolji. Ako se sa njim dohvatite, morate dobro da pazite: toliko je lak i ekstremno pokretljiv da nema nacina da ga nadmasite u zaokretima.
Pored toga, cesto se insistiralo na nasoj brojcanoj nadmoci. Ja cu vam reci kako je to izgledalo u praksi: 20. maja 1967, ja sam sa svojih 8 Fantoma pratio grupu F-105 u napad na jedan aerodrom. Nasih 8 Fantoma pratilaca je bilo napadnuto od strane 16 MiG-17. Toliko o brojcanoj nadmoci: naime, neprijatelj je taj koji bira mesto i nacin na koji ce da udari, a svaki deo vase formacije moze – prema tom izboru – da bude napadnut brojcano nadmocnim snagama. Jurisne grupe jesu bile tvrd orah za MiG-ove, ali kada bi ovi jednom uspeli da ih razbiju, moglo se dogoditi da pojedini delovi budu napadnuti i cetvorostruko jacim snagama…
Najveci problem se, u stvari, pokazao u cinjenici da je u Americi bila zaboravljena, tacnije zapustena, obuka pilota za klasicnu avionsku borbu izbliza. Doslo je vreme da se borba u vazduhu vrati svojim pocecima ili, ako neko vise voli, zdravim osnovama – lekcija koju ce podosta vremena posle Vijetnama da placaju takozvana velika vazduhoplovstva kao sto je britansko kod Falklandskih ostrva na primer. Paradoksalno je da po tadasnjim standardima vrhunski obuceni piloti jednostavno nisu bili spremni da u potpunosti iskoriste sve mogucnosti koje su im pruzali avioni na kojima su leteli.
Americka mornarica je brzo ucila: posle prvih iskustava na nebu iznad Severnog Vijetnama, krajem 1968, osnovana je Navy Fighter Weapons School u NAS Miramar kod San Dijega. Kumovao je kapetan Frank W. Ault, a skola je postala poznata kao Top Gun. A-4 Skyhawk je glumio MiG-17, Northrop T-38A Talon MiG-21, a mornaricki piloti su poceli da se uce vestinama u Americi poznatim kao Air Combat Manoeuvring (ACM). Rezultati su se pokazali veoma brzo: prema americkim izvorima americka mornarica je odnos obaranja, takozvani kill ratio popravila sa 3.7:1 na 8:1, holivudski ga ponekad penjuci i na 13:1, dok je vazduhoplovstvo palo sa 2.5:1 na 1.8:1.
Druga strana – a i kako bi drugacije – tvrdi sasvim suprotno: da je tokom 1967. oboreno 124 americka aviona po cenu 60 svojih, sto mu dodje 2:1.
Tacne brojke se jos uvek ne znaju niti ce se verovatno ikada saznati: vise je nego sigurno da o americkim dvocifrenim odnosima nema ni govora, a cinjenica da se zna ko je dobio ovaj rat tesko da ce biti zamazana americkom verzijom onog cuvenog noza u ledja tako popularnim kada je potrebno prati sopstvene male prljave ratove. Bode oci jos jedna cinjenica koja se uporno izbegava: znacajna razlika, nesporna u svakom slucaju, u odnosu obaranja izmedju USAF i USN.
Vijetnamski rat je ipak bio vruci deo Hladnog rata i nekog jucerasnjeg sveta: MiG-ovi su jos jednom dali imena geografskim pojmovima, pa je tako Aleja Migova iz Koreje dobila vijetnamski pandan – podrucje izmedju Phuc Yen i Kep, velikih MiG baza u severnom delu Severnog Vijetnama – dobilo je ime MiG Ridge.
Leta 1972, SAD su na Severni Vijetnam srucile takozvanu operaciju Linebacker II – masovno bombardovanje sa sve bombarderima B-52G Stratofortress, kojima je izmedju ostalog bilo dato u zadatak i nocno bombardovanje Hanoja.
Uocivsi veoma brzo da veliki i glupi bombarderi velike i glupe velesile rutinski cilju prilaze istim rutama i na istim visinama, Vijetnamci su svoje MiG-17 upotrebili kao neku vrstu AWACS-a; lovci su naprosto, patrolirajuci iznad Hanoja, drzali na oku nadolazecu reku bombardera, javljali stanicama za navodjenje raketa S-75 potrebne parametre i veselo gledali sta se zatim dogadja. Rezultat je bio 17 oborenih B-52 za veoma kratko vreme, a o spektakularnim eksplozijama i padanjima velikih bombardera svedoce i stanovnici Hanoi Hiltona.
Blizio se kraj rata, pa su polako i sa vijetnamske strane isplivavale neke pojedinosti koje inace nisu imale obicaj da prelaze Gvozdenu zavesu. Na primer, piloti su poceli da dobijaju imena. Postojanje legende medju americkim pilotima u Vijetnamu, pukovnik Thomb nikada nije zvanicno bio priznat od strane nadleynih vlasti, ali je pojava kamufliranog MiG-17 sa serijskim brojem 3020 i, kasnije, neobojenog MiG-21 sa serijskim brojem 4326 bila uredno belezena. Sve dok se oba aviona posle rata nisu pojavila izlozena u Hanoju, MiG-17 sa 7 i MiG-21 sa 13 oznaka obaranja.
Legendi o pukovniku Thombu je doprinela i prica koju su 10. maja 1972. ispricali piloti jednog mornarickog F-4J sa USS Constellation, porucnici Randy Cunningham i Willie Driscol. Tog dana su oborili jednog MiG-17 i dodali ga svom skoru od jos jednog aviona istog tipa i jednog MiG-21 i priblizili se mogucnosti da postanu mornaricki asovi broj jedan, kada su sreli jos jednog MiG-17 koji ih je, na njihovo iznenadjenje, odmah i bez oklevanja napao: njegov nos iz koga su letele granate licio je na vatromet, pricali su kasnije. Amerikanci su se trudili da se postave u polozaj iz koga bi mogli da lansiraju preostale Sidewinder, dok im je vijetnamski pilot to svojim manevrisanjem uspesno onemogucavao drzeci se toliko blizu njih da su mogli da do u detalje vide i takve pojedinosti kao sto su kozni pilotski slem a la CCCP, naocari ili sal. Vijetnamac ih je ne samo u stopu pratio, vec je i otvarao vatru kada god mu se za to ukazala prilika. Sve je moralo da se zavrsi kada je MiG-17 potrosivsi gorivo pokusao da se izvuce; Amerikanci su uspeli da konacno ispale svoje preostale rakete – najmanje jedna je pogodila i avion se u plamenu srusio, a da nije vidjen pilot kako ga napusta. Prica kao prica, sedamdesete godine su, jos uvek je 20. vek, piloti su jos uvek ljudi, tek Cunningham i Driscoll su kasnije tvrdili da su oborili pukovnika Thomba, a kao glavni argument koristili cinjenicu da ni jedan drugi pilot nije mogao da leti onako kako je leteo njihov protivnik tog majskog dana. Usledila je i neka vrsta osvete: priliko povratka na nosac, dobili su pogodak rakete zemlja-vazduh i posto su im hidraulicni sistemi u avionu otkazivali jedan po jedan, morali su da se katapultiraju negde iznad Tonkinskog zaliva upisavsi se tako u Gulf of Tonkin Yacht Club, klub za cije su clanstvo upravo avioni MiG-17 overavali najveci broj pristupnica.
Ipak, da ne ogresimo dusu: sut sa rogatim ne moze, zna nas narod, pa bi tako bilo pogresno uspehe Vijetnama u ratu u vazduhu pripisati bilo kom tipu aviona. Lovci su imali ipak samo drugorazrednu ulogu; glavni posao su obavile rakete zemlja-vazduh i protivavionska artiljerija u kojoj je zasijala jos jedna zvezda Hladnog rata – PA top kalibra 57 mm S-60, spregnut sa radarom.
Uporedo sa Vijetnamom, na drugom kraju sveta dogodio se gradjanski rat u Nigeriji. Ko se jos seca Bijafre, uostalom. Bijafranski separatisti su raspolagali jednim North American B-25 Mitchell bombarderom i sa 2 Douglas B-26 Invader-a, jednim Fokker F-27 Friendship putnickim avionom prepravljenim tako da moze i da bombarduje i sa 2 North American AT-6 Texan skolska aviona. B-25 i B-26 su brzo i jos na zemlji dobili svoje, tako da je Bijafra spala na prosvercovane SAAB Malmo MFI-9B lake avione i pilote najamnike koje je predvodio svedski grof Carl Gustav von Rosen – inace dalekim rodjakom vazduhoplovca poznatog kao Herman Gering.
Federalane snage su u pocetku raspolagale sa nekoliko Dc-3 Nigeria Airways-a i 12 cehoslovackih L-29 Delfin skolskih aviona koriscenih za napade na ciljeve na zemlji.
U pomoc su priskocile arapske zemlje – kako i ne bi, kada su bijafranski Ibo separatisti bili hriscani, a briga bivsih kolonijalnih gospodara cinila sve da naglasi i tu stranu sukoba – pa je tako Egipat pritekao u pomoc sa 41 MiG-17, dok je doprinos Alzira bio 6 lakih bombardera Il-28. Afrika k’o Afrika, Hladni rat k’o Hladni rat: alzirske bombardere vozili su egipatski piloti, a egipatske lovce britanski i juznoafricki najamnici. Bijafranski Saab-ovi naravno nisu imali nikakve sanse, ali su – ipak – uspeli da na zemlji uniste 1 MiG-17. Drugi MiG-17 je stradao od vatre sa zemlje; federalno vazduhoplovstvo je prve godine rata izgubilo preko 20 aviona, a pri tom je samo 1 Delfin oboren od strane bijafranske PA – ostali su stradali u udesima, najvise zbog lose obucenosti. Cak je i komandant federalnog ratnog vazduhoplovstva pukovnik Shittu Alao poginuo pokusavajuci da po losem vremenu spusti svog L-29.
Federalni MiG-17 rade svoj posao: prate bivse putnicke Dc-3 koji snabdevaju opkoljeni garnizon u Owerri, obaraju AT-6 i dva Saab-a i to posle lova bukvalno oko krosnji drveca sto, tehnicki, govori dosta o manevarskim sposobnostima ovih aviona. Bave se i napadima na ciljeve na zemlji jer neki od njih imaju mogucnost da nose nevodjene rakete 76 mm.
Lagoska vlada je optuzivala Medjunarodni crveni krst za pomaganje sverca oruzjem incidenti su se ponavljali, Bijafra je tih dana bila omiljena tema svih vrsta dusebriznika samo sto na srecu ili nesrecu tada jos nisu bila izmisljena ljudska prava niti raznorazne brinem brigu medjunarodne organizacije, pa se sredinom 1969. dogodilo ono sto je moralo da se dogodi: 2 MiG-17 su u redovnoj patroli presrela Dc-7B svedskih oznaka (SE-ERP) nedaleko od Port Harcourt-a. Presretnuti avion je uredno odbijao da promeni kurs i sleti u Port Harcourt, ignorisao je uredno ispaljene hice upozorenja, da bi jedan od MiG-ova konacno pripucao u jedan od motora, a avion se zapalio i eksplodirao u vazduhu. Posada, kapetan Amerikanac i 3 Svedjanina je nastradala.
1967. ponovo Bliski istok. Ponovo MiG-17 i Super Mystere B.2.
Pojavili su se neki drugi lovci, neki drugi lovci bombarderi, kao sto je, na primer, Su-7, ali MiG-17 i dalje cini vecinu u arapskim vazduhoplovstvima.
Arapi su nastradali na zemlji, tako nastradalima a i inace inferiornima crno se pise, pa se i ispisalo; vazdusne borbe su retke, MiG-17 se srece sa Mirage III, ali i sa po nekim Mystere-om, pa ih par i obara. Da se radi o avionu od respekta dokazuje da ga arapske zemlje zadrzavaju u naoruzanju dugo posle ovog rata. Jos vise se to dokazuje spremnoscu kojom su Izraelci ispitivali 2 primerka ovog aviona koji su im pali u ruke neosteceni, kada su dva sirijska pilota, verovatno 1970. godine, greskom sletela na izraelski pomocni aerodrom Bezel.
12. maja 1970. izraelski A-4 lete iznad Libana kao deo izraelskog napada na tu zemlju; sirijski MiG-17 obaraju 2, da bi ih oterali pristigli Mirage-i.
Pa, te iste 1970. Kambodza u koju su upali juznovijetnamski partizani kojima pomazu severna braca: kambodzanski MiG-17 koji zajedno sa americkim Fantomima uzlecu sa americkih aerodroma u Juznom Vijetnamu da bi se borili sa severnovijetnamskim MiG-17. Postoje negde i fotografije: patuljasti, duplo manji MiG-17 parkiran pored Fantoma. Nisu zabelezeni sukobi izmedju MiG-ova, iako postoje tvrdnje da su angazovani cak i iznad Severnog Vijetnama, a svemu su stali na kraj juznovijetnamski partizani koji su unistili baze na zemlji sa sve avionima.
1973, Yom Kippur rat, Arapi prvi napadaju, a MiG-17 je ovog puta zaposlen u napadima na ciljeve na zemlji, izmedju ostalog i kod probijanja Bar Lev linije. Po priznanju samih Izraelaca, mali i pokretljiv, ovaj avion je mnogo veci izazov za njihovu PA od veceg i brzeg Su-7.
Oprobana izraelska taktika koja podrazumeva unistavanje neprijateljskih aviona na zemlji ovog puta je predusretnuta; pojavila su se i siroko se koriste sklonista za avione, pa Izrael pribegava pokusajima da unisti poletno sletne staze na aerodromima. Vremena se ipak menjaju, Arapi uce, pa tako Sirijcima treba 3 do 6 sati da ostecene piste poprave. PA odbrana je za Izraelce takodje iznenadjenje, a borbe u vazduhu i u vezi sa vazduhom vise nisu onoliko jednostrane koliko su u neka druga vremena znale da budu. MiG-17 knjizi 2 obaranja Mirage III, a porucnik Khaled koji ih je izvrsio postaje sirijska verzija heroja CCCP.
Bez obzira na sve, Arapi i ovog puta placaju cenu nedovoljne obucenosti: u jednoj prilici 4 egipatska MiG-17 se sudaraju u vazduhu dok napadaju jedan izraelski polozaj Hawk PA raketa.
Opste je misljenje da je tokom ovog rata MiG-17 bio najuspesniji tip aviona na arapskoj strani; nastavice da sluzi sirom sveta jos 10 godina, a strucna stampa ce ga tokom tog perioda bez izuzetka voditi kao jednog od najuspesnijih aviona za podrsku cak i bez odgovarajuce moderne elektronske opreme i uporedjujuci ga sa avionima specijalno razvijanim za tu namenu krajem sedamdesetih godina 20. veka.
Juna 1976. Sudan se dao u pomaganje Eritreji namernoj da se otcepi od Etiopije. Etiopski Northrop F-5 A/E obaraju ili ostecuju nekoliko sudanskih Shenyang F-5 kako se sada zove MiG-17F u kineskom izdanju.
Jula 1977. Etiopija, jos uvek u nevoljama sa Eritrejom, zavadila se sa susednom Somalijom oko Ogadena, i opet MiG-17 na MiG-17. Daleko od toga da se znalo ko pije ko placa, tek 23 somalijska MiG-a su nastradala, navodno bez gubitaka na etiopskoj strani. U tom konfliktu CCCP je podrzao Etiopiju, pa je Somalija promptno ostala bez podrske za svoje MiG-ove kako je to vec islo u Hladnom ratu.
Avganistan, pocetak osamdesetih, sovjetska marionetska vlada, MiG-17 u napadima na mudzahedine, slabo ili nikako motivisani piloti, 1 MiG-17 koji se prisilno spustio u Pakistan sa sve pilotom prebegom.
1989. Mozambik, vladine snage protiv od Juzne Afrike podrzavanih pobunjenika. MiG-17 opet u akciji napada na ciljeve na zemlji, jedan prebeg u Juznu Afriku i avion koji je, na opste iznenadjenje, vracen.
Jedno niko ne spori, ni neprijatelj ni prijatelj: ovaj avion je – gde god da je koriscen – bio visoko cenjen i od prijatelja i od neprjatelja. To sto su njegovi rezultati zavisili od vestine i obucenosti pilota neka je druga prica.
Proizvedeno ih je preko 13,000 komada, sluzili su u preko 40 zemalja, a prema magazinu Interavia, 1978. godine ih je sirom sveta bilo operativno preko 4,000 komada.
Pored redovnog posla, bio je zaposlen i kao reprezentativni sovjetski akrobatski avion za one grupne akrobacije kojima drzave misle da pokazuju sta znaju i umeju u vazduhu, a u Albaniji je aktivan docekao i 1995. godinu, da bi na aerodromu stajao krilo uz krilo sa novonabavljenim F-5. Interesantno je da su albanski MiG-17 svi do jednog sovjetskog porekla – poticu naime iz sovjetskog kontingenta ovih aviona dodeljenog Albaniji jos 1955. godine – a ni jedan iz kineskog iako je Kina svojom verzijom ovog tipa aviona obilato snabdevala Albaniju tokom godina raskida sa CCCP. Interesantno je jos nesto: svetski rekord, jer je samo jedan albanski MiG-17 stradao u nesreci tokom cele sluzbe duge preko 40 godina. Ono, zli jezici bi na ovo imali svasta da kazu, ali ipak….
Opet, prica kaze da su se Istocnoj Nemackoj dodeljivani polovni MiG-17 koji su, svi do jednog, a bilo ih je preko 150 komada bili reparirani u fabrici u Komsomolsku-na-Amuru, rasporedjivali u jedinice na prilicno neuobicajen nacin. Avione su do Kotbusa dovozili sovjetski piloti, dok su istocno nemacke jedinice odredjene za opremanje ovim avionima u Kotbus slale svoje tehnicko osoblje. Isto je moralo da se poredja na liniju i da ka avionima krene na zvanicnu komandu. Potrci, tacnije, jer je od toga zavisilo kakav ce koga avion da zapadne: iz nepoznatih razloga, kvalitet dopremljenih aviona je strahovito varirao, pa se tvrdi da je sporijima zapadao avion upotrebljiv samo i jedva za rezervne delove.
Pocetkom devedesetih, sa padom Istoka, nekoliko u Poljskoj licencno proizvodjenih MiG-17 (tamo su ih oznacavali Lim-5/6) zavrsilo je u US Air Force Defense Test and Evaluation Support Agency (DTESA) koja se nalazi u Kirtland AFB u Novom Meksiku. Nekoliko desetina ih jos uvek leti sa americkim civilnim registracijama, jedan u Imperial War Museum glumi vijetnamskog MiG-17, nekoliko ih se naslo u Holandiji….

Mig17

660 671 topgun

009_MiG-17

 

 

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 28, Grumman F8F Bearcat, ili kad se stvari dovedu do kraja…

Mada, moze i – lovac koji je zakasnio.

f8f_02 f8f

Ko bi mogao da zamisli da ce americki pilot i to u sred Drugog svetskog rata, i u sred zahuktale vazduhoplovne industrije koja je kao jedan od standarda postavila ugradnju u avion svake zgode za pazenog i mazenog pilota, bez obzira na tezine i ostale karakteristike tako potrebne lovcu, da bude posadjen u masinu minimalizovanu do krajnosti, skoro pa po sovjetski ili nemacki.
Mornaricki, palubni, lovac kome se krajevi krila sklapaju rucno umesto pritiskom na dugme, bas kao i kuka takozvanog arestera, koji nema ni jednu jedinu zgodu za klimatizaciju pilotske kabine od ogromnog motora odvojene samo protivpozarnom pregradom, kome je naoruzanje svedeno na samo po 2 mitraljeza kalibra 12.7 mm u svakom krilu i to kabine koja mora tokom procedure zapustanja motora da bude zatvorena ne bi li se pilot zastitio od vrelih kapljica ulja koje pomenuti motor ima obicaj da baca pravo na ceono staklo i u samu kabinu. Ko bi mogao da zamisli da ce piloti biti najozbiljnije savetovani da se za let obuku sto lakse ako ne zele da budu skuvani ili ko bi mogao da zamisli pilotsko sediste koje nema mehanizam za podesavanje visine sa sve, opet, preporukom pilotu da se snadje podmetanjem pogodnog jastuka i sto boljim koriscenjem sopstvenog padobrana.
Niko, osim ljudi iz Grumana; nije slucajno sto je mozda najbolji lovacki avion Drugog svetskog rata, ovako kako je opisan, dakle oslobodjen svih suvisnih andrmolja i razvijen imajuci samo i jedino na umu brzinu, pokretljivost i sto manje tezine, dakle rasni lovac, nastao bas u Americi.
Samo tamo je, u najrazvijenijoj vazduhoplovnoj industriji sveta, mogao da se primeni pristup projektovanju lovca ovakvih karakteristika: pojednostavljivanje konstrukcije nije, naime, bilo posledica teske ratne nuzde, kao kod Nemaca i Sovjeta na primer, nego svesna odluka jedne bogate i resursima svake vrste neiscrpne industrije.
Jula 1943. je rodjen Grumman F8F i do danas ga prate dve ili tri price kojima nema mesta i koje samo umanjuju zasluge ljudi koji su ga smislili.
Prva je da je ovaj avion nastao kao takozvani Kamikaze Killer, dakle avion koji je trebalo da se suprotstavi japanskim samoubicama; netacno, jer je do prvih kamikaze napada doslo tek oktobra 1944. godine.
Druga je da su u Grummanu prosto iskopirali i amerikanizovali FW-190; opet netacno jer su prvi Amerikanci u jedan zaplenjeni primerak seli tek oktobra 1943.
Ideja o na neki nacin najevropskijem americkom lovcu je pocela da se radja posle razgovora gazde Grumman-a Leroy-a Grumman-a i njegovog glavnog konstruktora po imenu Bill Scwendler sa mornarickim pilotima posle bitke kod Midveja, dakle kada su stvari vec bile odlucene i na svaki nacin se lakse disalo.
Uzrok nezadovoljstva mornarickih pilota bio je – Zero, japanski lovac, smatran iz poprilicno razloga za cudo od lovca. Zero je tada vec bio procitan ali su se piloti, dakle neposredni proizvodjaci, u jedan glas slagali da im treba jednostavniji i laksi avion, pa ma i po cenu smanjene udobnosti i lisavanja poprilicno sofisticiranih zgoda ukljucujuci i one vezane za sigurnost kao sto je oklopna zastita za pilota.
Tako se, za Zeroom, zatvorio krug razvoja klasicnog lovca pokretanog klipnim motorom, koji je obisao Planetu; posle rata, pocetkom pedesetih, kada je u americkom vazduhoplovstvu nastupila moda uporedjivanja aviona sa automobilima, Corsair je bio poredjen sa Kadilakom, Hellket sa Bjuikom, a Bearcat i to ne slucajno, sa Maseratijem, evropskom markom koja je tih pedesetih harala svetskim auto sportom sa sve vozacem po imenu Huan Manuel Fangio.
Treci covek i – neki tvrde – pravi otac Bearcat-a, bio je Robert L. Hall, Grumanov inzenjer i probni pilot koji je svojevremeno radio za Granville Brothers Aviation, firmu i ljude koji su znali da prave brze avione i koji je prvi od Grumanovih ljudi provozao FW-190 i to u vreme kada je mogao da uporedi vec zavrsenog Bearcat-a sa uspesnim Nemcem.
Prica gluposti svako ko pomene kopiranje, u ratu narocito: radilo se samo o primeni iskustava koja su se sakupljala sa raznih strana i koja je trebalo prilagoditi sopstvenim potrebama i primeniti na najbolji moguci nacin imajuci u vidu sopstvene mogucnosti ali i ogranicenja.
Tako je Bearcat prvi od Amerikanaca dobio takozvani kapljasti pokopac pilotske kabine koji je pilotu omogucavao neuporedivo bolju vidljivost od notorno skucenih dotadasnjih resenja primenjivanih na svim stranama, pogodnost kojoj su se prvi dosetili i primenili je Britanci na osnovu iskustava sticanih tokom Bitke za Britaniju.
Avion je i po dimenzijama bio Evropljanin: za to ima da zahvali Grumanovoj specijalizaciji za mornaricke avione kod kojih je moralo da se koliko-toliko vodi racuna o smestaju u skucene prostore na nosacima aviona. Interesantno je da je jedan od argumenata ljudi u Grumanu da se suprotstave teznjama raznih vojnih komisija pa i samog BuAer da avion dodatno otezaju i povecaju bio i potreba da se novi avion koristi ne samo na velikim flotnim nosacima, nego i na malim eskortnim nosacima nastalim preuredjenjem trgovackih brodova.
Ideja je bila jednostavna, a za njeno izvodjenje Amerika je raspolagala cudom od motora: bio je to motor Pratt & Whitney R-2800 Double Wasp, vazduhom hladjen, sa osamnaest cilindara rasporedjenih u takozvanu dvostruku zvezdu koji je bez po muke razvijao svojih 2,300 KS. Radilo se o motoru koji se dokazao u ratu i postao cuven po tome sto je mogao da podnese neverovatno veliki broj direktnih pogodaka i da avion i pilota vrati kuci.
Koliko su u Grumanu bili beskompromisni svedoci i cinjenica da je sam motor bio tezak skoro 1,500 kilograma, dok je sve ostalo iz cega se Bearcat sastojao trebalo da bude tesko ispod 2 tone, racunajuci naravno prazan avion. Leroy Grumman se uskopistio da se granica postavi na 3,500 kilograma, da bi na kraju popustio i pristao na najvecu tezinu od 4 tone i ni kilo vise. Razlog za ovo povecanje bila je potreba da avion ipak bude ojacan u meri koja se smatrala potrebnom za koriscenje na nosacima aviona.
Motor je dakle bio Helketov i Korserov; krila su skoro nepromenjena takodje pozajmljena od Helketa, a obavezni danak – jer u tehnici nema nista bez kompromisa – bio je placen odustajanjem od (pre)velikog radijusa jer u krilima pored stajnog trapa i naoruzanja nije bilo mesta za rezervoare, pa je tako Bearcat spao samo na jedan rezervoar zapremine 700 litara smesten iza pilota.

XF8F_First_Flight_Aug_21_1944
Drugi prototip: XF8-F1. Avgust 1944

Avgusta 1944. poleteo je prvi prototip, XF8-F1 i posle neophodnih dorada avion je bio spreman za serijsku proizvodnju. Koliko je Bearcat bio neuobicajeno koncipiran za svoje vreme i prilike u americkom vazduhoplovstvu ili mornarici, svejedno, mozda najbolje govori poredjenje sa zamenom za Helketa koju su nudili konkurenti, Boeing i Curtiss. Boeing XF8-B1 sa svojim kontrarotirajucim propelerima i razmahom krila od skoro 13.5 metara, prazan je bio tezak skoro 7 tona dok mu je brzina penjanja bila upola manja od Bearcat-ove. Nista se bolje nije pokazao ni Curtiss XF14C-2.

Curtiss_XF14C-2
Curtiss XF14C-2
Boeing_XF8B-1
Boeing XF8B-1

Ogroman Bearcat-ov AeroProducts propeler precnika 3.75 metara – samo desetak santimetara manje od mnogo veceg i tezeg Korsera – bio je razlog zbog koga je Bearcat morao da dobije karakteristicne duge noge stajnog trapa i to bi, manje vise bilo sve.

F8F_After_11G_Pullout
1947. godina i jedna neuspela primena Safety Wing Tips: odbacen je deo samo jednog krila i to pri opterecenju od 11G. O Bearcat-ovim mogucnostima govori i podatak da je avion i ovakav uspeo da sigurno sleti

Osim nekoliko specijalnih zezalica koje ce ostati zapamcene kao prvi put primenjene na ovom avionu: jedna od njih je bila i takozvani Safety Wing Tips, odnosno mogucnost da se krajevi krila specijalnim eksplozivnim punjenima odvoje od aviona sto je trebalo da bude krajnja mera protiv nekontrolisanog preopterecenja. Ovo resenje je brzo bilo napusteno, ali takozvani AEC (Automatic Engine Controls), elektronska naprava u zametku koja je trebalo da se sama efikasno brine o sastavu smese ubrizgavane u motor i rezimu rada turbopunjaca i da na taj nacin da vise vremena pilotu da se posveti letenju, ostao je kao standrdna i dobrodosla oprema americkih lovaca.
I to bi, manje-vise bilo to: svi su bili odusevljeni pa je tako na jednom samitu lovaca mornarice i glavesina odrzanom u ispitnom centru mornarice nedaleko od Vasingtona, Bearcat uporedjen sa ostalim mornarickim lovcima ubedljivo pokupio sve ili skoro sve superlative.
Prva takozvana operativna jedinica ovih lovaca je stigla na Tihi Okean bukvalno dan posle zavrsetka rata sa Japanom.
I – Bearcat se nikada nije oprobao u borbi; proizvodio se do 1947. i proizvedeno je nesto vise od 1,300 komada. Za Koreju je, kao lovac bombarder proglasen nepodesnim pa je ta uloga pripala Korseru.
Stotinak komada je dodeljeno Francuzima koji su zapocinjali svoj rat u Indokini i tamo se Bearcat pokazao i to bas kao lovac bombarder buduci da protivnika u vazduhu nije bilo. Jedna od prednosti, takodje evropskih, bila je i njegova sposobnost da polece sa veoma kratkih i neuredjenih terena.
Ostace zabelezeno da je izvesni Eric Brown, britanski probni pilot inace covek koji je, koliko je poznato, leteo na najvise razlicitih tipova aviona – njih 487 – Bearcat-a stavio na listu svojih 20 favorita i to kao jedinog americkog lovca pokretanog klipnim motorom.
Jedan bivsi mornaricki pilot po imenu Neil Armstrong koji je na Bearcat-u leteo po sluzbenoj duznosti takodje smatra da se radi o najboljem americkom lovcu Drugog svetskog rata.
Za video igre i rasprave bez kraja i konca ce ostati pitanje kako bi se ovaj avion pokazao u susretu sa Kawanishi Shiden-Kai ili Focke Wulf Ta-152, ali ce Bearcat ostvariti zavidnu posleratnu slavu kao trkac pa ce tako ostati i nosilac rekorda u brzini za svoju klasu aviona.
Sa ovim lovcem Amerika je pokazala da se moze i sta se moze; na neki nacin vratila se konceptu koji cini uspesan lovacki avion sto je utoliko cudnije kada se zna da je radeci na njegovom razvoju istovremeno dobijala rat sa dzinovima kakav je jedan P-47 Thunderbolt.
Tesko je procenjivati potencijale ovog aviona i njegove mogucnosti u pravoj borbi i pravoj uniformi – mislim na americku – ali ce nesporna i za evoluciju lovaca znacajna ostati cinjenica da je Bearcat kao koncept koji podrazumeva pojednostavljenje nastao upravo u trenutku kada su neprijatelji, tu mislim pre svega na Japance, poceli da usloznjavaju svoje konstrukcije. Razlozi i za jedno i za drugo leze u specificnim potrebama svake ratujuce strane i problemima koje treba resavati. Japanu je u vreme kada je Bearcat nastajao sve manje trebao avion poput Zeroa: trazio se avion sposoban da se suprotstavi bombarderima B-29 i njihovoj lovackoj pratnji za koju Bearcat nije bio predvidjen, barem ne prvenstveno, dok je Bearcat bio mozda zakasneli odgovor upravo na avione poput nestajuceg Zeroa.
Ali, bilo kako bilo, tesko da ce iko moci da porekne da su se lovacki avioni pokretani klipnim motorom na izmaku svoje evolucije i pocetku svog nestajanja, sreli upravo tamo gde lovacki avioni treba da se sretnu: na brzini, pokretljivosti, brzini penjanja i nezahtevnoj i jednostavnoj konstrukciji okrenutoj pre svega borbi aviona sa drugim avionom.
Kao neka vrsta zakasnelog priznanja ovom avionu moze da posluzi i podatak da su Plavi andjeli – The Blue Angels – takozvana akrobatska grupa americke mornarice, inace pravim imenom i prezimenom US Navy Flight Demonstration Squadron, kao svoj prvi avion odmah po svom osnivanju 1946. godine izabrali upravo ovog Grumman-ovog lovca kome nije bilo sudjeno da – lovi.

F8FBearcat

Zvanicno sto bi se reklo, prica o Bearcat-u je izgledala otprilike ovako: u leto 1943. godine Grumman je poceo rad na projektu interno oznacenom brojem 58: radilo se o novom lovcu koji je trebalo da ima vrhunske performanse glede pokretljivosti i brzine. Odluceno je da avion ne bude veci Wildcat-a, znaci poprilicno manjih dimenzija od tadasnjeg mornarickog lovca broj 1, takodje Grumman-ovog Hellcat-a, obaska sto mu je sledovalo da bude izgradjen prema obrascu po kom je Grumman vec stekao ime i sto bi se danas reklo imidz: pouzdan i otporan ali i karakteristicno zdepast.
Novembra 1943. Grumman Aircraft and Engineering Corp. je dobila narudzbu za 2 prototipa novog aviona. Avioni su dobili tradicionalno komplikovanu mornaricku oznaku XF8F-1, a prvi je poleteo juna 1944. godine. Pilotirao je pomenuti Robert Hall koji posle prvog leta nije mogao da dovoljno nahvali novi avion.
Hvala na stranu, tek prvi prototip se ubrzo srusio tokom ispitivanja koja su nastavljena sa drugim primerkom na kome su nesto izmenjene dimenzije i oblik vertikalnog stabilizatora; avion je inace poprilicno bezbolno preboleo decje bolesti jer vecih problema nije bilo.
Oktobra 1944. pala je prva narudzba za isporuku serijskih aviona, a mornarica je pocela sa obukom pilota za novi avion; februara 1945. prva 23 Bearcat-a su isporucena, a reakcije su bile veoma povoljne, takoreci odusevljene sto je Grumman-u donelo ugovor o isporuci prve kolicine od preko 2,000 ovih lovaca. U posao je trebalo da se ukljuci i General Motors koji je u svom pogonu Eastern Aircraft Division trebalo da pocne serijsku proizvodnju, da bi sa zavrsetkom rata sve palo u vodu.
Oktobra 1944. godine je u mornarickom opitnom centru Patuxent River, nedaleko od Vasingtona odrzana takozvana Joint Fighter Conference na kojoj su ucestvovali svi glavni igraci sto se mornarice tice: Vought, Grumman, Northrop, Goodyear, Douglas, Curtiss i United Aircraft; od aviona prisutni su bili Wildcat, Corsair, Hellcat, Tigercat i novi Bearcat koji je pobrao sva priznanja, obaska sto je specijalni gost dogadjaja o kome je rec bio i jedan pravi pravcati Zero koji je netaknut dopao ropstva na Saipanu. O fascinaciji Zeroom – radilo se o verziji koju su Amerikanci oznacavali kao Zeke 52 – govori i cinjenica da su pomenuti avioni isprobavani protiv Zeroa cak i u toliko odmaklom periodu rata, dakle kada Zero vec davno nije predstavljao ozbiljnu pretnju.
Specijalni gosti su bili i Carls Lindberg, nekoliko predstavnika vazduhoplovstva i nekoliko predstavnika RAF-a.
Rezultat konferencije bio je taj da je velika vecina prisutnih ocenila Bearcat kao ubedljivo nadmocnu masinu na visinama ispod 7,500 metara.
Ovde mozda treba pomenuti do sada malo iztrazivane i nerado pominjane odnose izmedju americkog vazduhoplovstva i mornarice: iz svega sto se do sada zna, ti odnosi su bili tradicionalno losi, a samo zahvaljujuci bogatoj Americi bilo je moguce na toliko tacaka duplirati napore na razvoju novih konstrukcija, izbeci koliko se moze razmenu iskustava i svaku vrstu saradnje; nije bez nista da je prvi avion kojim su se sluzili i mornarica i vazduhoplovstvo bio tej McDonell F-4 Phantom II.
Novembra 1944. bio je zavrsen i poleteo drugi prototip kojim je ovog puta upravljao Pat Gallo i sve je bilo kako treba pa je u februaru pocelo ispitivanje aviona na nosacu aviona ukljucujucu i operacije sa maleckih eskortnih nosaca.
USS Langley je 2. avgusta 1945. zaplovio ka Japanu sa ukrcanim Bearcat-ima i – zakasnio, jer je Japan kapitulirao nekoliko dana pre njihovog pristizanja na lice mesta.
Doslo je do opsteg otkazivanja ugovora pa je tako od prve narucene serije koja je trebalo da broji pomenutih preko 2,000 aviona isporuceno samo 770 komada.
Mornarica je ovim avionom popunila prazninu do pojave novih, posleratnih, a medju njima i konstrukcija pokretanih mlaznim motorima, pa je tako Bearcat prvih posleratnih godina bio glavni mornaricki lovac; radjeno je ponesto i na njegovom usavrsavanju, vertikalni repni stabilizator je porastao za 30 santimetara, verzija F8F-2 dobila je umesto mitraljeza topove kalibra 20 mm, a ugradjena je i nova verzija P&W motrora oznacavana kao R-2800-34.
60 aviona oznacenih kao F8F-2P je ostalo bez topova umesto kojih su ugradjene kamere u nameri da ova verzija posluzi kao izvidjac baziran na nosacima aviona sto je ispalo poprilicno dobro.
Manje dobro je bilo sa verzijom F8F-2N u koju je uguran radar sa namerom da se dobije nocni lovac; Bearcat jednostavno nije bio materijal, platforma za tako nesto.
20. novembra 1946. godine na obnovljenim cuvenim National Air Races u Klivlendu, jedan Bearcat je, doduse u takoreci laboratorijskim uslovima pokazao sta moze: na standardnom mornarickom F8F-1 popeo se na visinu od 3,000 metara za samo 94 sekunde i to posle zaleta od samo – verovao neko ili ne – 35 metara. Rekord se, sto se Amerike tice, odrzao citavih 10 godina i to u vreme najvece ekspanzije mlaznjaka o njihove jurnjave za rekordima svake vrste.
Jedan civilni primerak koji je Gulf Oil koristio za reklamu i promocije je, znacajno olaksan doduse i sa motorom koji je uz ubrizgavanje vode razvijao oko 3,000 KS, redovno postizao brzinu od preko 800 km/h na visini od 5,800 metara dok se na priredbama rutinski penjao na 3,000 metara za samo 98 sekundi.
Ipak, vreme Bearcat-a je polako isticalo: pocetkom 1948. godine njime su bila opremljena 24 lovacka skvadrona, ne racunajuci avione dodeljene Korpusu mornaricke pesadije SAD.
Iz tih vremena poticu i price i ne samo price o nadmoci mornarickog Bearcat-a nad Mustanzima ratnog vazduhoplovstva; cinjenica je da Mustang nije mogao da se nosi sa Grumman-ovim zakasnelim lovcem, kao sto je cinjenica da su na kraju svih krajeva kada su u pitanju lovacki avioni pokretani klipnim motorima cak i u Americi tradicionalno naklonjenoj sofisticiranim i gabaritnim konstrukcijama ostali lovci evropskih dimenzija i karakteristika.
Maja 1949. proizveden je poslednji Bearcat, a da se – kao sto je vec receno – nikad nije pobio.
Osim onih stotinak francuskih angazovanih u Indokini i to kao avioni za podrsku, nekoliko ih je zavrsilo u Tajlandu i posle Francuza pobacenom Juznom Vijetnamu.
I – Bearcat je, poprilicno modifikovan doduse, avgusta 1969 oborio 30 godina star rekord u brzini za avione pokretane klipnim motorom (FAI klasa C-1, Grupa 1) koji je 1939. postavio Luftwaffe Flugkapitän po imenu Fritz Wendel na avionu lazovu obelezenom kao Messerschmitt Me 209 V1.
Pilot se zvao Darryl Greenamyer.

F8F_Bearcat_Roll_Bar
Jedna od retkih modifikacija koje su – iako su dodavale tezinu – ugradjene na Bearcat: takozvani Rollover Pylon, dodatak koji je, povezan sa oklopnom plocom za zastitu pilota trebalo da ovome sacuva glavu u slucaju prevrtanja

F8F_USS_Leyte_1947

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 27, Bell P-39 Aircobra ili jedan evropski Amerikanac, moze i obrnuto

bell-p-39-airacobra

Sredinom tridesetih situacija u americkom ratnom vazduhoplovstvu, tada jos delu kopnene vojske, bila je poprilicno losa: lovci su leteli sporije od poprilicno putnickih aviona, a iz Evrope, Spanije tacnije, sustizale su se vesti o sve novim i novim lovcima.
Nije to bilo pitanje politike: Amerika je tehnoloski bila u mnogo cemu naprednija ili barem na istom kao Evropa. Radilo se o prioritetima, vidjenjima nekog buduceg jos ne toliko izglednog sukoba, radilo se i o izolacionizmu a bogami, poprilicno, i o depresiji.
Amerika nije imala pomena vrednu kopnenu vojsku, a takozvani US Army Air Corps (USAAC) raspolagao je lovcima Boeing P-26, bombarderima Martin B-10B, jurisnicima Curtiss A-12 i izvidjacima Douglas O-36. Prve konstrukcije radjene po evropskom uzoru i ratnoj modi, Seversky P-35 i Northrop A-17 je trebalo tek da budu narucene.
Svima je, pa i glavonjama u Vasingtonu, postalo jasno da je situacija kriticna i svakim danom sve kriticnija, pa se tako 1936. godine pozurilo i od nekoliko proizvodjaca trazilo da pokusaju da naprave modernog lovca. Medu pozvanima na razmatranje problema bio je i glavni konstruktor tek nastale Bell Corporation po imenu Robert J. Woods.
Woods i njegova desna ruka Harland Poyer poceli su da rade juna 1936, ali je USAAC sa specifikacijom za novi avion izasao tek marta 1937. godine. Specifikacija je bila oznacena kao X-609 i bila je, sva je prilika, proizvod zbunjenosti njenih autora desavanjima u Spaniji; najblaze receno bila je prilicno neprecizna, ali je kao takva ostavila puno prostora bas novajlijama kakvi su bili Woods i Poyer da konstrukciji novog aviona pridju na nekonvencionalan nacin, za razliku od vec poprilicno etabliranih likova kakvi su bili Severski i ostali. U Bell-u su zeleli da naprave avion velike vatrene moci, da pilotu omoguce do tada nepostignutu vidljivost iz kabine, dobre poletno-sletne osobine i – iznad svega – pokretljivost.
Bilo bi interesantno saznati kakvi su se razgovori tih dana vodili u Bell-u; vesti iz Spanije su sustizale jedna drugu i bile su – kako to vec sa vestima ide – kontradiktorne i zbunjujuce, ali nema sumnje da su i kao takve uticale na odluke koje su se ticale razvoja novog aviona.
Naoruzanje je, pre svega, bilo kriticna tacka: vecina americkih lovaca tog vremena bila je lako naoruzana sa uobicajena 2 mitraljeza smestena u nosu aviona iznad motora. Bukvalno nije bilo ni jednog jedinog lovca koji bi imao mitraljeze smestene i u krilima, obaska sto su iz Spanije stizale i vesti o topovima ugradjenim u lovce i bombarderima – metama za vece kalibre – koje treba presresti i efikasno zaustaviti.
Tradicionalno, konstruktori su racunali sa manjkom raspolozivog prostora za smestaj naoruzanaja u nosu aviona, pa se resenje nametalo samo po sebi, doduse trebalo se samo dosetiti: povecati vatrenu moc povecanjem kalibra. Woods je bio veoma impesioniran rezultatima koje je postigao novi avionski top T9 kalibra 37 mm koji je razvila American Armament Corporation, podruznica Oldsmobile i odlucio je da novi avion, ako treba, pravi upravo oko tog orudja. Eto jednog od objasnjenja za pojavu ovog i za kraj Drugog svetskog rata mocnog orudja; ostatak je mozda najbolje traziti u uobicajenom i za te godine karakteristicnom inzenjerskom i nesamo inzenjerskom nacinu razmisljanja poznatom kao vise, brze, dalje, ili tako nekako.
Razmatrana su dva resenja: jedno sa topom kalibra 25 mm i drugo sa pomenutim topom kalibra 37 mm; problem je bio u tome sto su oba orudja bila jednostavno preduga da bi se smestila u nos aviona zajedno sa motorom Allison V-1710 predvidjenim za novi avion. Pokusalo se da se motor pomeri sto je moguce vise prema nazad, blize pilotu ne bi li se tako dobio prostor za smestaj topa; u jednom od modela, u Bell-u oznacavanom kao Model 3 pilotska kabina je bila smestena daleko pozadi bas iz tog razloga, ali je cena placena neprihvatljivim gubitkom vidljivosti.
Drugi model, oznacen kao Model 4 znacio je radjanje lovca Bell P-39 Airacobra: usvojeno je zaista neuobicajeno resenje sa motorom smestenim iza pilota.
Teorijski, novo resenje je trebalo da donese znacajne prednosti: motor smesten takoreci u samo teziste aviona, bio je obecanje dobre pokretljivosti, obaska sto je ovako smesten motor omogucio Bell-u da primeni jedno od resenja koja su postala njegov zastitni znak. Naime, slobodan prostor u nosu aviona, dobijen pomeranjem motora iza pilota, omogucio je smestaj, pored topa, i prednje noge stajnog trapa, takozvanu tricikl konstrukciju, cime je problem odlicne vidljivosti prema napred bio resen.

p39-airacobra-2
Motor u sredini i vrata pilotske kabine kao vrata automobila sa sve automobilskim mehanizmom za otvaranje prozora

cockpit_P-39Airacobra

Maja 1937. oba modela i 3 i 4, bili su predstavljeni komisiji USAAC i za dalji razvoj je definitivno izabran Model 4. Ugovor je bio potpisan oktobra iste godine i njime se od Bell-a ocekivalo da prvi prototip isporuci do avgusta 1938. godine.
USAAC je novi avion oznacio kao XP-39.
Novi avion je bio potpuno metalne konstrukcije sa platnom oblozenim komandnim povrsinama, dok su trup i centralna sekcija krila bili celina na koju su se kacila krila sa stajnim trapom i ostalim sto u krila ide. Ova tehnicka pojedinost ne bi bila od znacaja da kasnije tokom rata nije bila uzrok poprilicno teskoca, narocito na udajenim i slabo opremljenim aerodromima; bilo je nemoguce odvojiti krila od trupa dok avion stoji na sopstvenim nogama vec se morala imati prava pravcata dizalica sa sve opremom.

P39Maint

Kao pogon je trebalo da posluzi provereni i jedini pravi americki motor hladjen tecnoscu, Allison V-1710-17, snage 1,150 KS i opremljen B-5 turbo kompresorom koji se vazduhom snabdevao kroz otvor koji je u pocetku bio smesten na boku aviona. Motor je pokretao trokraku elisu dugom osovinom koja je na nekoliko mesta bila snabdevena kardanima ne bi li se na taj nacin sprecilo da bude previse izlozena deformacijama trupa aviona, narocito tokom manevrisanja.
Proleca 1938. prototip je bio gotov, sklopljen pa rasklopljen i prebacen na Wright Field gde je trebalo da se obave prva ispitivanja u letu. 6. aprila 1938. porucnik James Taylor, inace bivsi mornaricki pilot aviona za obrusavanje je prvi put poleteo novim avionom koji tada nije imao nikakvo naoruzanje i bio tezak oko 2,800 kg, dakle onoliko koliko nisu prazne bile teske i kasne verzije recimo Me-109, recimo verzija G.
Prototip se pokazao: na prvim letovima postigao je najvecu brzinu od 627 km/h, dok mu je za penjanje na visinu od 6,000 metara trebalo svega 5 minuta. S obzirom da su u Bell-u racunali sa cuvenih 400 milja na sat, dakle oko 650 km/h, smatralo se da je sve kako treba pa je avion prosledjen u NACA, Langley na ispitivanja u aerotunelu, da bi tu poceli problemi. Testovi su, navodno, pokazali da treba ukloniti turbokompresor i njegov uvodnik pa je avion poslat nazad u Buffalo na doradu. Trebalo je zameniti motor pa je ugradjen Allison V-1710-39 snage 1,090 KS, uz to je isao novi uvodnik vazduha za karburator postavljen na trup, iza pilota, raspon krila je smanjen, a duzina trupa povecana. Avion je sa svim izmenama koje su trazene sada bio tezak skoro 3 tone ali je zato dobio novu oznaku i zvao se XP-39B.

XP39B
XP-39B: nema vise kompresora

Preradjeni avion je ponovo poleteo 25. novembra 1939; ovaj datum nije bez znacaja jer je rat u Evropi vec poceo i stvari pocinju da se ubrzavaju. Tokom proba ispostavilo se da je pokretljivost na malim visinama poboljsana, ali da je na velikim visinama pogorsana i to ce biti jedna od glavnih mana koja ce ovaj avion da prati tokom cele sluzbe. Najveca brzina je sada bila nesto preko 600 km/h na 5,000 metara, dok se avion na visinu od 6,000 metara penjao za 7.5 minuta. Posle samo tridesetak sati letenja, avion se srusio, ali je ubrzanje koje je doneo rat donelo Bell-u i prvi ugovor: naime, jos aprila 1939. vazduhoplovstvo je, zadovoljno rezultatima ispitivanja prvog prototipa, sa Bell-om potpisalo prvi ugovor za isporuku 13 aparata za potrebe takozvanih operativnih ispitivanja: avioni su oznaceni kao YP-39 (Bell ih je krstio Model 12) i bili su identicni verziji XP-39B ali sa motorom Allison V-1710-37. Prvi avion ove serije poleteo je septembra 1940, dakle u jeku Bitke za Britaniju, ali i u jeku groznicavih napora kako americkih planera, tako i industrije da prati kretanja i trendove u modernim i vec zaracenim vazduhoplovstvima sveta.
Ovde negde pada i prica o zahtevu predsednika Ruzvelta licno Lariju Belu da ode i poseti Nemacku i na licu mesta se uveri sta je i kako je sa nemackom vazduhoploplovnom industrijom: zahtev je pao u sred posla oko sve beznadeznijeg projekta YFM-1 i obecavajuceg XP-39. Bell je posetio Messerschmitt, Heinkel i Focke-Wulf pogone koje su Nemci vrlo rado pokazivali i bio vise nego impresioniran nacinima na koji su Nemci organizovali masovnu proizvodnju aviona; njegovi utisci su doprineli da americki planeri uvide da je djavo odneo salu, a da su potencijalni saveznici, Britanija i Francuska, u debelom zaostatku i da sve to nista nece valjati niti na dobro izaci. Zakljucak je bio da treba pozuriti, a zurilo se i Bell-u koji je pocetkom 1940. bio u poprilicnim finansijskim poteskocama. Program Airacuda je bio sve skuplji i sve blizi neuspehu, pa je kao jedina nada ostao projekt P-39 koji u to vreme ni izbliza nije bio priveden kraju.
Rat je – nezavisno od razvoja ovog lovca – promenio sve: Anglo-francuska komisija za nabavke je ekspresno potpisala sa Bell-om 9 miliona dolara vredan ugovor – obaska sto je 2 miliona islo avansno. Ugovor je predvidjao isporuku 200 aparata oznacavanih za ovu priliku kao P-400 – sto ce izvesno vreme ostati oznaka za izvoznu verziju P-39, a aprila 1940. godine se pojavila i Britanija posebno i narucila jos 675 P-39D, prakticno na nevidjeno. Usledio je pad Francuske, pa su Britanci preuzeli i francuski deo prvog ugovora. Bell-u je svanulo, poceli su da se ubrzano grade novi pogoni nedaleko Niagara Falls aerodroma severno od Bufala; sa oko 45,000 kvadratnih metara povrsine pogona doslo se do povrsine od preko 100,000 kvadrata. Bell je 1940. proizveo pomenutih 13 aviona za probe, ali je zato naredne, 1941. proizvedeno 926 aviona, da bi poslednji izasao iz fabrike jula 1944. i to kao 9,558 proizvedeni primerak. Cena po komadu je uredno pratila zakonitosti povecanja proizvodnje, pa je tako Aerokobra od 1939. do 1941. kostala skoro 80,000 dolara, da bi na kraju proizvodnje cena jednog aparata pala na nesto malo iznad 50,000 dolara. Rastao je i broj zaposlenih: od 1,170 januara 1940. do 50,000 februara 1944. sa sve radom u tri smene.
Ove brojke, bolje nego bilo koje druge, prikazuju pravo stanje stvari: na stranu sto je bila daleko od neprijateljskih bombi, Amerika je pokazala i dokazala kako se i cime u stvari dobija rat. P-39 po americkim, a i mnogim drugim kriterijumima nije bio uspesna konstrukcija. Bio ga je, blago receno glas cvrstog i pouzdanog, ali u svakom drugom pogledu loseg aviona s tim sto su letne karakteristike kao mana uvek bile u prvom planu. Islo je dotle da je u americkom vazduhoplovstvu bio nazivan – ni prvi ni poslednji – letecim mrtvackim sandukom, ali je presudila sposobnost da se za kratko vreme i efikasno proizvede veliki broj aviona koji su iz tipa u tip i iz varijante u varijantu poboljsavani.
Bell je konacno postao velika i znacajna kompanija sa mnostvom pogona sirom Amerike i bavio se proizvodnjom delova za B-17 i B-29, granata za hemijsku municiju i obukom.
Narocito je znacajan bio Bell Modification Center koji se bavio pripremom P-39 za isporuku Sovjetskom Savezu, ali i pripremom P-63 Kingcobra, PBY Catalina i ono nekoliko P-51 Mustanga koji su takodje otisli velikom savezniku. O uspostavljenom polozaju Bell-a u americkoj ratnoj proizvodnji govori i podatak da se Bell dokopao posla na razvoju prvog americkog mlaznjaka, aviona P-59, doduse oko britanskog motora i kao odgovor na sve izgledniju pojavu nemackih mlaznih aviona i potrebu da se na to odgovori.
Tokom rata americko vazduhoplovstvo je od Bell-a primilo 13,575 aviona, ne racunajuci recimo repne povrsine za B-17 i B-29.

P39D

Dok se u Evropi dogadjalo sta se dogadjalo, pomenuti YP-39 su u jesen 1940. leteli sa sve potpunim naoruzanjem koje je sada utvrdjeno na top kalibra 37 mm sa 15 granata, 2 mitraljeza kalibra 12.7 mm sa po 200 metaka i jednim mitraljezom 7.62 mm sa 500 metaka. Povecane su vertikalne repne povrsine i dodato nesto oklopa oko pilota, pa je avion dostigao tezinu od skoro 3,300 kg sve se vise na neki nacin amerikanizujuci. Poslednji, trinaesti avion iz ove serije isporucen je decembra 1940. dok su prethodni tokom ispitivanja vracani u fabriku na izmene; vecina ih je stradala, ovako ili onako – poslednji maja 1943, sto pokazuje kako se, pod kojim uslovima i sa kakvim sve nepoznanicama radilo na avionu koji je vec uveliko leteo u sluzbi.
Dalja prica o ovom avionu je konfuzija verzija, podataka i datuma u kojoj se tasko snaci, ali i prica o uspehu jedne vazduhoplovne industrije da kako-tako i za pocetak odgovori na izazove koje je nametnuo rat.
Interesantno je da je i oko oznake bilo konfuzije jer su prvi naruceni primerci bili oznaceni kao P-45 Airacobra.
Kod P-39C i P-39D – radilo se u stvari o prvim primercima isporucenim USAAC – u Bell-u oznacen kao Model 15 imao je – sa tacke gledista upotrebe lovaca od strane americkog vazduhoplovstva – znacajno promenjeno naoruzanje, odnosno njegov raspored: 2 mitraljeza kalibra 7.62 mm su uklonjena iz nosa i umesto njih su u krila ugradjena po 2 ista takva, a ispod trupa su dodata ojacanja koja su avionu omogucila da nosi po jednu bombu od 150 ili 300 kg, ili odbacivi rezervoar za gorivo. Ugradjeni su samozaptivajuci rezervoari za gorivo cime je kolicina goriva koju je avion mogao da nosi spala na 450 litara i dodato je jos nesto oklopne zastite. Avioni ove dve varijante spadaju u onih nesto preko 900 aviona isporucenih tokom 1941, a u njihovim podvarijantama je bolje i ne pokusavati da se snadje: P-39D-1 je, na primer, bila podvarijanta namenjena Britaniji po Lend-Lease i imala je dodat top kalibra 20 mm ugradjen u mali kontejner na trbuhu aviona, P-39D-2-BE je bio isto to samo sa motorom Allison V-1710-63 snage 1,325 KS, s tim sto su neki od ovih ovi otisli u SSSR, a nekima su popunjene americke jedinice.
Konfuzija se nastavila: ocajnicki pokusaji Britanije i Francuske da nabave sve sto se nabaviti moze imali su za rezultat, pored ostalog, i pomenuti ugovor tezak 9,000,000 dolara. Tokom svega sto se dogadjalo, dogodilo se i to da vecina ovih aviona nije nikada isporucena. Britanci su – podsetimo se, aprila 1940. – trazili da njihovi P-39 imaju naoruzanje koje bi se sastojalo od topa Hispano M-1 kalibra 20 mm sa 60 granata smestena u nosu tamo gde se nalazio top 37 mm, 2 mitraljeza kalibra 12.7 mm takodje u nosu sa po 270 metaka i sa po 2 mitraljeza kalibra 7.62 mm smestena u krilima sa po 1,000 metaka.
Trazili su i da se njihova verzija zove Caribou, a u mesecima koji su sledili, sa sve padom Francuske i Bitkom za Britaniju, ni jedan britanski pilot nije seo u neki od narucenih aviona. Prvi Britanac je na Aerokobri poceo da leti, i to upoznavanja sa avionom radi, decembra 1940. godine, a prvi Caribou je iz fabrike izasao aprila 1941.

P400Caribou
Caribou: za Britance je bio nedonosce

U Britaniju su prvi stigli, brodom, juna 1941. i sklapani su od strane osoblja BOAC da bi prvi poleteo u julu i to sa jednim Amerikancem za komandama.
Avioni su razocarali Britance: najveca brzina nije prelazila 580 km/h, dok je slaba pokretljivost na velikim visinama postala zastitni znak ovog aviona.
Jos uvek nije bilo mnogo mogucnosti da se bira i preterano izvoljeva pa su avioni – sada su ih Britanci zvali Airacobra I – poceli da se dodeljuju jedinicama. Britanci su radili i neke izmene, kao sto je ona na izduvnom sistemu, na primer, a zvanicno su zabelezili i u prirucnike uneli sledece karakteristike: najvecu brzinu od 570 km/h na 4,000 metara, brzinu penjanja na 3,000 metara od 5 minuta i 6 sekundi, a na 6,000 metara 11 minuta i 42 sekunde. Plafon je bio 8,800 metara. Poredjenja radi, Spitfire VB, savremenik, je leteo najvecom brzinom od 585 km/h, penjao se na 6,000 metara za 8 minuta i mogao da leti 12,000 metara visoko.
Prva britanska jedinica opremljena ovim avionima bio je Squadron No. 601 poznat i kao City of London. P-39 je zamenio Hurricane Mk.IIB 7. avgusta 1941. godine ali nikada nije postao potpuno sto se kaze operativan: zahtevano je koliko se zna najmanje 25 modifikacija, a probleme je pravilo i sklapanje novih aviona. Naime, osoblje ove jedinice je otkrilo da nedostaje i nesto delova, dok se nezadovoljstvo pojacalo otkricem da je kompas nepouzdan, a da gasovi nastali prilikom opaljivanja naoruzanja u nosu aviona ulaze u pilotsku kabinu. Otkriveno je i da je naoruzanju tesko prici prilikom odrzavanja, ali su u septembu 4 Aerokobre konacno proglasene operativnim i obavile svoje prve zadatke iznad francuske obale. Kompas je ostao problem, avioni su povuceni, a britanska vlada je problem resila tako sto je odluceno da se avioni posalju kao pomoc Sovjetskom Savezu koji tih jesenjih dana 1941. godine nije pravio pitanje oko kvaliteta opreme koju dobija.
Sledece verzije P-39F i P39J (Bell oznaka Model 15B) su imale problem sa deficitarnim Curtiss Electric elisama, pa se dogadjalo da neki avioni tokom 1942. budu Britancima isporuceni bez elisa. Problem je resen tako sto je usvojena i adaptirana elisa Aeroproduct, a od narucenih 254 komada isporuceno je 229 pa ni to nije sigurno. Britanci su ih nekoliko odmah preradili u avione za podrsku i avione za takticko izvidjanje, a neki avioni iz ove serije su u Bell-u prepravljeni u dvosede za obuku.
Varijante su se nizale i dalje da bi se P-39L (Bell Model 26B) ugojio na citavih 4,150 kg.
Konacno se doslo do varijante oznacene sa P-39N (Bell 26C i 26F) i ova varijanta oznacava zrelost ovog aviona: proizvedeno je preko 2,000 komada. Avion je imao motor Allison V-1710-85 snage 1,200 KS, Aeroproducts elise i uklonjena su mu 4 krilna rezervoara za gorivo u pokusaju da se stane na kraj povecanju tezina pa je tako avion sada mogao da nosi svega 330 litara goriva. Dodat je i bolji radio, modifikovan oklop koji je do tada i od varijante do varijante bio jednostavno nabacivan na avion, dodato je i neprobojno staklo iza pilota, ali i novi i poboljsani kiseonicki sistem. Avioni ove varijante su doziveli i najveci broj prepravki u avione za podrsku.
Sledile su nove varijante kao sto je P-39Q kojoj je povecana kolicina goriva uz jos neka sitnija poboljsanja i tako se doslo do najbrojnije i najuspesnije varijante koja je proizvedena u skoro 5,000 komada. Mitraljezi kalibra 7.62 mm smesteni u krilima zamenjeni su mitraljezima kalibra 12.7 mm, a pojavila se cetverokraka elisa tako da su se avioni ove varijante mogli videti i sa takvom elisom.
Situacija sa avionima uopste je vec bila bolja pa je veliki broj aviona ove varijante odmah dobio ulogu avion za podrsku i za izvidjanje, a proizvedeno ih je nesto i u verziji dvoseda za obuku.
U Bell-u su tokom svih ovih desavanja radili na popravljanju onog sto se popraviti moze. Napori su se kretali ka poboljsanju performansi, vatrene moci i olaksavanju odrzavanja, pa su na Wright Field februara 1941. godine predstavljena moguca resenja: XP-39E i XP-63. U martu je Bell predstavio i specifikaciju odnosno program zasnovan na XP-39E: avion je trebalo konacno da dobije kompresor uz motor Allison V-1710-E9, zadrzan je top 37 mm, ali su u krila smestena po 3 mitraljeza kalibra 12.7 mm.
Mesec dana kasnije stigao je i ugovor za dva prototipa, a prvi let je usledio februara 1942, opet sa manjkom jer predvidjeni motor Allison V-1710-E9 nije stigao na vreme pa je ugradjen motor verzije E4.
Popboljsanja su bila znacajna: pre svega primenjen je laminarni profil krila, raspon krila je povecan i krajevi nisu vise bili zaobljeni – aerodinamicka finesa kojoj se naucilo u ratu – neznatno je produzen i trup aviona, a rep je bio potpuno iznova napravljen. Ojacane su i noge stajnog trapa ne bi li bolje podnele tezinu aviona koja je narasla na skoro 3,200 kg.
Avion nije imao srece: u martu se, posle samo 35 letova ukupnog trajanja oko 14 sati, srusio i bio potpuno unisten. Ipak, leteo je dovoljno da potvrdi sumnju da se povecanje tezina aviona ne moze kompenzovati prostim povecanjem snage motora.
Srusio se i drugi prototip, pa se od razvoja ove verzije odustalo: trebalo je da ona posluzi kao osnova za razvoj aviona oznacavanog sa P-76 i planirala se proizvodnja serije od citavih 4,000 komada, ali od svega nije bilo nista, pa je sve ostalo da posluzi za razvoj kasnijeg skoro sasvim novog aviona, naslednika Aerokobre poznatog kao P-63 Kingcobra.
Bell je tokom rata isprobavao razna resenja kojima bi popravio karakteristike Aerokobri koje su bile u sluzbi, a najinteresantnija je bila neuspeli pokusaj da se avionu ugradi turbokompresor spolja, ispod trupa.

P39AddSuperCharger
Seci usi, krpi dupe ili pokusaj da se kompresor doda spolja

Prva americka jedinica koja je sa ovim avionom usla u borbu bila je 8. lovacka grupa kojoj je zapala Nova Gvineja. Grupa je dobila nesudjene britanske P-400 i bila je toliko slabo i na brzinu opremljena da je od 45 aviona svaki 5 morao da bude rasklopljen da bi posluzio kao izvor rezervnih delova za ostale.
Iznad Nove Gvineje je trebalo presretati japanske bombardere i nepostojanje kompresora se pokazalo kao vise nego ozbiljan nedostatak – americki izvori koriste termin uzasan – ali se zato top kalibra 37 mm pokazao kao ekstremno efikasan kada je u pitanju delovanje njegovih projektila na poslovicno laku konstrukciju japanskih aviona. Zauzvrat, otkrivene su prednosti ovog aviona u napadu na ciljeve na zemlji, kako topovima, tako i improvizovanim bombama. Sledila su dalja angazovanja na sirom Tihog okeana i to u po Ameriku najteza vremena, da bi do 1944. godine Aerokobre uglavnom bile zamenjene avionima Lockheed P-38 i Republic P-47.
Istini za volju, takve kakve jesu bile, iznele su teret rata u vremenima svake oskudice i prava je steta sto nema vise podataka o njihovom angazovanju kako naTihom Okeanu, tako i na evropskom ratistu gde su u Severnu Afriku i Italiju stigle sa prvim Amerikancima. Od jula 1942. Aerokobre stite mediteranske konvoje, ucestvuju u invaziji na Siciliju i lete na zadacima i iznad istocne obale Jadrana, da bi januara 1944, vec u vreme obilja svake vrste, ucestvovale i u borbama oko Ancija.
Veliki broj ih je ostao i u SAD gde su koriscene za obuku.
Ipak, svoj trenutak slave, ma sta to znacilo, ovaj avion je docekao na ratistu na kome mu se malo ko nadao. Na Istocnom frontu, gladnom svake vrste naoruzanja ovaj Belov lovac bio je visoko cenjeno oruzje.
Dobra polovina svih proizvedenih aviona ovog tipa zavrsila je u CCCP i tamo su se njihovi nedostaci pokazali kao prednost. Slabe Aerokobrine karakteristike na velikim visinama ovde nisu bile toliko vazne jer se u vazduhu iznad Istocnog fronta skoro sve desavalo na visinama ispod 4,000 metara. Trebalo je napadati i od napada stititi milionske kopnene vojske i u toj ulozi je P-39 pokazao sve svoje kvalitete koji ga svrstavaju u velike avione Drugog svetskog rata. Robustan – sovjetski kriterijumi o odrzavanju bili su kudikamo drugaciji od zapadnih – dok je kao dizalica je mogla da posluzi i primitivna ali efikasna konstrukcija od stabala – bogato opremljen za sovjetske prilike, a uz to i amerikanski komforan, ovaj avion se nasao na pravom mestu i u pravo vreme. Ni relativno mali dolet – osobina koja je na zapadu resila sudbinu modernog lovca koji je trebalo da sto dalje prati bombardere – na Istocnom frontu nije bio problem jer su obe strane delovale sa aerodroma toliko blizu linije fronta kako se na zapadu nije moglo ni zamisliti.
Ima malo podataka iz sovjetskih izvora o delovanju ovog aviona i to se bez sumnje ima pripisati politickim razlozima i razlozima takozvanog prestiza, ali ni Sovjeti ne guraju u stranu cinjenicu da je barem polovina od njihovih vrhunskih asova letela i pobede nizala upravo na ovom avionu. Pored toga, iz podataka koje je moguce prikupiti i koji posle pada CCCP polako, na parce, postaju dostupni, van svake je sumnje da su Sovjeti davali Aerokobri prednost u odnosu na svaki drugi zapadni lovac; tako je Aerokobra nadmasila Spitfajera pa cak i Mustanga u svim elementima koje su Sovjeti vrednovali na svoj nacin i za svoj racun.

Cepinoga_Pavel_Josifovic
Gardijski kapetan Чепинога, Павел Јосифович (1912 – 1963) Чепинога Павел Иосифович, 26 pobeda samostalno, 2 u grupi…
P39USSRDelivery
Isporuka: na putu za Sovjetski Savez

Ako ista, ovaj podatak govori o tome koliko je oruzje samo po sebi nevazno u ljudskoj delatnosti uzajamnog istrebljivanja poznatoj kao rat; elemenata je bezbroj i nemerljivi su egzaktno bez obzira na brzine, kalibre i ostale tehnicke detalje. Ratuje se sa onim sto se ima i sa cim se mora ratovati, najbolje sto se moze, a paradoksi da se jedno oruzje, avion u ovom slucaju, pokazalo uspesnim na jednom kraju sveta dok ga je na drugom kraju bio glas da ga treba izbegavati spada takodje dokazuje da oruzje i njegova upotreba ne podlezu egzaktnim merilima. Istini za volju, vec negde od kraja 1942, kako je americka industrija hvatala zamah, Aerokobra je na neki nacin potiskivana na takozvana sporedna ratista i u sve vecem broju ustupana saveznicima pa i dojucerasnjim neprijateljima kao sto su na primer Italijani, ali je takodje i cinjenica da je, pored P-40, Aerokobra bila jedini moderan lovacki avion sa kojim je Amerika usla u rat. Aerokobra je pored toga bila i na neki nacin atipicna za americki nacin rezmisljanja kada je konstrukcija lovca bila u pitanju. Ona je, naime, ako se ne racuna Mustang, bila najevropskiji od svih americkih lovaca i to najpre zbog toga sto je koristila motor hladjen tecnoscu, ali i po dizajnu sto je donekle i razumljivo kada se ima u vidu vreme njenog nastajanja; niko od americkih proizvodjaca osim Kertisa se nije u projektovanju lovca oslonio na jedini uspeli americki motor sa hladjenjem tecnoscu, a Mustang je morao – pa i to spada u pricu o njegovom uspehu – da pribegne koriscenju po licenci u Pakardu pravljenog Rolls Royce Merlin motora.
Poredjenje sa jednim od najuspesnijih, ako ne i najuspesnijim – u tehnickom smislu, naravno – lovcem kao sto je P-51 Mustang pokazuje koliko se u razvoju modernog lovackog aviona prosto, naprosto – lutalo. Toliko da covek dolazi u iskusenje da uspeh Mustanga pripise jednom jedinom elementu, a to je ona cuvena britanska potanka specifikacija po kojoj je avion i pravljen. Za razliku od Mustanga, Aerokobra je pravljena bez ikakvih konkretnih zahteva zasnovanim na bilo kakvoj doktrini osim zdravih inzenjerskih nacela i samo na osnovu nekoliko inzenjerskih ideja i iskustava, glasina tacnije koje su stizale iz Evrope. Americkom pragmatizmu pa ako se hoce i mudrosti planera treba pripisati u zaslugu cinjenicu da Amerikanci u razvoju svojih lovaca nisu popustili tradiciji koje su se drzali cak i Britanci, Sovjete da ne pominjemo: doktrini da pored brzog treba da postoji i sporiji ali pokretljiviji lovac. Tandem Spitfajer – Hariken ili tandem I-16 – I-15(3) je do duboko u rat bio pazen i mazen u oba vazduhoplovstva kao neophodan element doktrine upotrebe lovaca.
Ovaj, nazovimo ga tako dualizam, su prvi prekratili Nemci, a sledili su ih Amerikanci; posle toga je svako isao svojim putem i prema svojim potrebama – Nemci ka brzini i vatrenoj moci potrebnoj da se zaustave sve brojniji bombarderi, a Amerikanci koje su sledili Britanci ka doletu i sirenju upotrebljivosti lovca, pre svega u pravcu njegovih mogucnosti da se napadaju ciljevi na zemlji.
Ovo je – i to je jedna od mozda najvaznijih karika u evoluciji lovca – rodilo moderni lovac-bombarder.
To je bilo moguce samo na bojistu u kome je jedna strana imala nespornu prednost u vazduhu sto je bio slucaj upravo na zapadu Evrope gde jurisni avion takoreci nije ni postojao jer bi – pored tolike mase prvoklasnih lovaca i ostvarene nadmoci u vazduhu – kao takav jednostavno bio nesposoban da prezivi.
Jurisni avion je preziveo na Istocnom frontu: u uslovima nepostojanja opste nadmoci u vazduhu i njenog postizanja samo lokalno u prostoru i vremenu, jurisni avion je do kraja rata imao svoje mesto i bio na obe strane prakticno nezamenljiv, ostavljajuci tako lovcima prostora da se bave onim cemu su i namenjeni. Oba pravca razvoja su obelezila kako dalji razvoj borbenih aviona, tako i posleratne doktrine strana ucesnica u Drugom svetskom ratu sa izuzetkom Nemacke, naravno.
Sovjetskom Savezu isporuceno je – podaci su nepouzdani – izmedju 4,700 i 5,700 Aerokobri, mada postoje i druge brojke. Najcesce se pominje brojka od 4,924 aviona, od toga najvise, 3,291 u varijanti P-39Q. Ceni se da je od pomenute brojke 4,719 aviona dospelo u Sovjetski Savez: razlika od oko 200 aviona je izgubljena tokom isporuke, koje potapanjima brodova koji su ih prevozili, koje gubicima u preletu uglavnom takozvanom ALSIB (Aljaska – Sibir) rutom i preko Irana.
Najcudnija je prica o portugalskim Aerokobrama jer je u decembru 1942, tokom letenja oko iskrcavanja u Severnu Afriku, grupa od 18 ovih aviona greskom sletela na portugalski aerodrom Portela de Sacavem i tamo, kako dolikuje uzornom neutralcu, uredno i po propisima internirana. Posle pregovora omeksalog portugalskog rezima – bila je vec 1943. godina – sa americkom vladom, dogovoreno je da se avioni prepuste Portugalcima koji su od njih formirali takozvanu Esquadrilha O.K. koja je zbog nedostatka rezervnih delova rasformirana 1946. godine.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 26, ili jos jedna americka prica iz malo drugacije perspektive

BellXP-77 bell_xp-77

Kako je rat trajao i dolazio sve blize Americi i njenoj rastucoj proizvodnji naoruzanja i opreme, neke pametne glave su zakljucile da bi, i pored sveg obilja, trebalo malo pripaziti na takozvane strateske sirovine. Metali, aluminijum posebno i njegove legure, su odmah dosli na celo liste, pa je 1941. godine pocelo razmatranje koriscenja materijala koji bi u vazduhoplovnoj industriji mogli da posluze kao zamena, onaj Ersatz sa kojim se Evropa vec blisko poznavala.
Nogu je povukao Beechcraft sa svojim AT-10, dvomotornim avionom za obuku, ciji je dobar deo trupa bio napravljen od drveta. Dosli su na red i borbeni avioni, pa se na Wright Fieldu, danasnjem Patersonu u Ohaju, sastala grupa glavesina i inzenjera vazduhoplovstva i predstavnika industrije medju kojima se nalazio i predstavnici Bell Aircraft Corp.
Posledica ovog sastanka je bio poziv Bell-u, aprila 1942. godine, da potpise ugovor za projektovanje i razvoj neceg sto bi se najtacnije moglo nazvati laki lovac; po USAAF, avion je bio obelezen kao P-77.
Ljudi u Bell-u su, istini za volju, vec imali mustru za novi avion: kada je 1936. zapocelo projektovanje P-39, Bob Woods je razmatrao dva razlicita resenja. Jedno od njih, oznaceno svojevremeno kao Model 4, postalo P-39 Aircobra, dok je drugo, Model 3, stavljeno u fijoku, da bi sada bilo izvuceno da posluzi kao osnov za rad na novom avionu, koji je, kako je posao odmicao, oznacavan redom kao Tri.4, Design D-6, Model 32 i konacno XP-77.
Bio je to mali – pogotovo za americke pojmove – niskokrilac, napravljen od sperploce dobijene od neke vrste bora u Americi poznatog kao Sitka, inace drveta koje dokumentovano zna da poraste i preko 100 metara u visinu, koji je trebalo da bude pokretan vazduhom hladjenim linijskim dvanaestocilindricnim motorom Ranger XV-770-7, snage 520 KS i dvokrakom elisom Aeroproducts, precnika skoro 3 metra.
Elisa lovaca, pa i vecine drugih vrsta aviona tog vremena bila je glavni uzrok onih avionskih kljunova usmerenih ka nebu i stajnih trapova sa parom glavnih tockova napred i pomocnim tockicem ili klizacem pozadi; nos aviona se morao podici kako bi se sprecilo da elisa dodirne zemlju, a rezultat je bila ozloglaseno losa vidljivost prilikom voznje i bavljenja aviona na tlu. Bell je sa P-39 uveo prvi masovni stajni trap tipa tricikl primenjen na ozbiljnom avionu; na XP-77 ova vrsta stajnog trapa je postala vec neka vrsta Bell zastitnog znaka.

Ranger_Engine
Ranger XV-770-7

U drveni trup smesten je i rezervoar sa nekih 200 litara goriva i oprema za odbacujuci dodatni rezervoar sa jos oko 150 litara.
Bell-ovi inzenjeri su novom avionu namenili naoruzanje od jednog topa kalibra 20 mm koji je trebalo da puca kroz glavcinu elise i dva 12.7 mm mitraljeza smestena takodje u nosu aviona, ali je top ubrzo napusten i to kao posledica zahteva vazduhoplovstva da novi avion bude sposoban da nosi 150 kg bombi ili – dubinskih bombi.
Woods se nameracio da sa novim avionom postigne takozvanu magicnu kombinaciju u to vreme poznatu kao 4-4-4 koja je znacila 4,000 funti tezine aviona spremnog za poletanje, motorom snage 400 ks i brzine 400 milja, sto ce reci oko 650 km/h. Proracunska brzina novog aviona sa motorom sa turbokompresorom oznacenim kao XV-770-9 trebala je da bude oko 660 km/h na visini od 8,200 metara, dok se nadalo pocetnoj brzini penjanja od oko 970 metara u minutu.
Oktobra 1942. vazduhoplovstvo je narucilo od Bell-a 6 prototipova oznacenih kao XP-77-BE, dva primerka bez motora za staticke, dva modela u pravoj velicini i jedan model u razmeri 1:9 za ispitivanje u vazdusnom tunelu, sto je sve trebalo da kosta zamalo pa 700,000 US$; poredjenja radi, cena jednog teskog bombardera B-17 se tokom pune serijske proizvodnje kretala oko tadasnjih 250,000 US$.
Trebalo je da prvo prototip bude isporucen sest meseci posle potpisivanja ugovora; model u pravoj velicini isporucen je septembra iste 1942. godine i predstavnici vazduhoplovstvo su iz cuga trazili 54 izmene.
Istini za volju, nikome se nije zurilo: septembra 1942, je rat iako jos daleko od resenja, vec dobio prepoznatljive okvire, obaska sto se americka industrija vec zalaufala punom parom proizvodeci proverena resenja. Bell je iz sve snage proizvodio P-39, radio na razvoju njegove poboljsane verzije oznacene kao P-63 Kingcobra, ali i na prvom americkom mlaznjaku P-59, pa je – kako je vreme odmicalo – zahtevao sve vise pomeranja rokova, dok je cena celog projekta skocila na cak i za ratne prilike poprilicno dramaticnih skoro 2,500,000 dolara, dok se interes vazduhoplovstva za stadnju strateskih sirovina sve vise smanjivao pred obiljem kojim je Amerika raspolagala.
Avgusta 1943. program razvoja lakog lovca je drasticno srezan, a decembra iste godine je Bell-u dosapnuto da ce biti dovoljno da se ogranici na 2 prototipa s tim da ih isporuci 31. januara, odnosno 1. marta 1944. godine. Na sve popuste, uzajamno razumevanje i dogovaranja, kasnjenje se nastavilo, pa je tako Vidal Research Corp debelo zakasnila sa isporukom krila i za ono malo preostalih prototipova.
Kasnjenje na kasnjenje, tek prvi let je usledio 1. aprila 1944. godine, trajao je nekih 25 minuta, probni pilot je bio Jack Woolams, a sve skupa je ocenjeno kao zadovoljavajuce. Avion je potom prosledjen kopnom na Wright Field gde je trebalo da se obavljaju dalja ispitivanja i gde je – datum nije ostao zapisan – zbog otkaza instalacije jednom priliko polomljena prednja noga stajnog trapa. Lom je sredjen, u medjuvremenu se pridruzio i drugi prototip, pa su oba aviona otisla na Eglin gde je trebalo da se nastave ispitivanja. Tokom avgusta ispititano je da su onako uopste, stvari zadovoljavajuce, avion se ponasao kako treba i bio lak za rukovanje. Nesto drugo nikako nije bilo zadovoljavajuce: performanse aviona su omanule i to poprilicno. Avion je dostigao nekih 530 km/h na 3,500 metara, dok je brzina penjanja ocenjena kao nedovoljna za lovca. U vise nego malokrvnom naporu da se stvari isteraju do kraja, doslo je i do nesrece kada se drugi prototip oktobra 1944. slupa – pilot je srecom preziveo – pa je na celu stvar stavljena tacka u decembru.
Danas se ovaj avion pominje kao neuspeo, sto, sa tacke gledista programa kojim je razvijan jeste tacno.
Ostaje cinjenica da avionu nije pruzena sansa da se tokom ispitivanja utvrde i – kako to ide cak i u ratu – otklone nedostaci i uvedu odgovarajuca poboljsanja. Medjutim, avion je bio nedonosce, ne toliko tehnicki koliko koncepcijski: na njemu se moze nazreti – nazovimo je tako – filozofija americkog pristupa lovcu. Planiran i razvijan kao laki lovac, on to sa tezinom ispod 2 tone i jeste bio, ali stvari izgledaju poprilicno drugacije kada se pogledaju iz evropske perspektive.
Generacija lovaca sa kojom je zapocet WW2 – I-16 i Bf-109, na primer – svoj put uspesnih lovaca prve linije pocela je sa tezinama koje su bile dobrano ispod 2 tone. Lovci Jakovljeva su i u kasnijim periodima rata, kada su vec poceli da potvrdjuju ako ne nadmoc, a ono barem ravnopravnost sa Nemcima, smatrani teskim ako predju 2,5 tone, a ekstreme kakav je bio jedan Zero ne vredi ni pominjati.
Interesantno je da su obe svetske sile koje su razvile modernu vazdusnu moc u znacenju kakvo taj izraz ima i danas, mislim na Ameriku i Britaniju, kraj rata docekale sa lovcima koji su bili najmanje duplo tezi od lovaca sa kojima su usle u rat kao i sa lovcima ostalih zaracenih strana.
Evolucija od ranih verzija Spitfajera do cudovista kakav je bio jedan Hawker Tempest je mozda najbolji primer za to, dok americke konstrukcije takoreci kroz evoluciju nisu ni prosle.
Amerikanci su – ne kao deo politike jer za nju jednostavno nije bilo vremena – razvoj svojih lovackih aviona usmerili u dva pravca. Jedan su bile konstrukcije koje su svoje korene vukle iz koncepcije lovca koja je vladala svetom uoci WW2 i na kojoj su nastali lovci kao sto je Bell P-39 Aircobra, avion uspesan po svim kriterijumima osim jednom: nije uspeo kod kuce i to iz prostog razloga sto se nije uklapao u doktrinu ali i vec izgradjeni mentalitet kako planera, tako i neposrednih izvrsilaca, pilota. Slepa creva ovog uslovno evropskog pristupa lovcu, kao sto su bili Kertisovi lovci P-36 i P-40 su najbolji dokaz za to.
Nastajanje modernog, posleratnog lovca nije bilo svetski trend: igraci koji su ostali u igri, CCCP pre svega, ali i Francuzi pa donekle i Britanci, zadrzali su i dalje razvijali koncepciju lakog i jednostavnog ili barem jednostavnijeg lovackog aviona, a da ni Amerikancima nije bilo bas sve jedno dokazuju njihovi skoro po pravilu neuspesni pokusaji da razviju upravo takav avion. Nekoliko puta im je to zamalo poslo za rukom, ali tuzna sudbina jednog F-5 dokazuje da to jednostavno nije bilo moguce.
Sto se tice razvoja i evolucije lovca i razlicitim pristupima ovoj napravi North American P-51 Mustang je samo na prvi pogled izuzetak koji potvrdjuje pravilo: tehnicki i tehnoloski on jeste bio najbolji lovac WW2. On naravno nije ni iz bliza ratovao toliko koliko su ratovale recimo nemacke, sovjetske pa i britanske konstrukcije, ali je bio idealan kompromis koji je – kako to u tehnici biva – dao najbolji moguci rezultat. Uravnotezen, dimenzija svedenih na meru koja ga je razlikovala od svojih savremenih zemljaka, Mustang je bio ono sto je B-17 bio u odnosu na B-29, iako ovo poredjenje stoji samo psiholoski: Mustang je, naime, bas kao i B-17, bio avion za Drugi svetski rat. B-29 je vec bio avion nekog buduceg vremena, da ne kazem rata, bas kao i lovci koji su dosli na mesto ogromnog P-47.

xp77-4 (1)
U zagrljaju modernog: Bell-ov laki lovac i B-29. Obaska sto je, kao i obicno, zagrljaj bio smrtonosan, ne samo u Americi

Mnogi su faktori koji odlucuju o razvoju novog tipa lovackog aviona i tesko ih je na brzinu nabrojati: americki poslednji klasicni lovacki avion rodjen je takodje u North American-u i nije bez nista da su njegovi tvorci sledili filozofiju Mustanga jer je P-86 Sabre bio sve ono sto americki lovacki avioni nikada posle toga nisu bili: relativno mali avion sa jednim clanom posade koji je jos uvek bio pojedinac, individualac koji se – bori u vazduhu.

Belov laki lovac, jer o njemu je ovde rec, bio je prazan tezak oko 1,300 kg, dok mu je najveca tezina dostizala nesto preko 1,800 kg. Raspona krila od 8.39 metara i duzine trupa od bez malo 7 metara bio je dokaz, kako se pokazalo nedovoljan americkim vazduhoplovnim planerima, da se u te mere moze spakovati moderan lovacki avion; u tome nisu uspeli ni jedan Douglas koji je nesto slicno pokusavao sa svojim XP-48 od koga se odustalo jos 1940. i na koga Belov avion neprijatno lici, a ni jedan Preston Tucker koji je sa svojim XP-57 takodje morao da odustane.

Douglas XP-48 three view drawing. (U.S. Air Force photo)
Douglas XP-48
Tucker XP-57 three view drawing. (U.S. Air Force photo)
Tucker XP-57

Douglas je tvrdio – a poprilicno je dokaza da su se ljudi tamo razumeli u avione – da je XP-48 mogao da bude sposoban da leti brzinom od preko neverovatnih 800 km/h, a ni Daglasovi ni Tucker-ovi napori nisu bili – kao sto je to slucaj sa Belom – rezultat napora da se napravi avion koji bi stedeo strateske sirovine.
I jedan i drugi su pokusavali da naprave pravog pravcatog lakog lovca, trend koji je neposredno uoci WW2 zavladao narocito kod sirotinje i koji se pokazao uspesnim. I jedan i drugi su za predlozak imali – moze da tvrdi ko sta hoce – jednog Francuza: Caudron ili ako neko vise voli Caudron-Renault lakog lovca serije C-710 koji je bio pokusaj Francuza da u nedoba i sa zakasnjenjem odgovore na sve izgledniji rat.
U varijanti C-714 ovaj Caudron je i ratovao: njime su leteli Poljaci prebegli u Francusku posle pada Poljske, a nesto ih je bilo isporuceno i Fincima tokom Zimskog rata.

caudron_cr-7142
Finski Caudron C-714
caudron_cr-714
Caudron C-714 i poreklo od jednog rasnog trkaca. Kasno, nazalost

vef_i-16

*****

Cudni su putevi proizvodnje oruzja i prica gluposti svako ko pomene kopiranje i/ili imitiranje: iza uspesne price o lakom lovcu stajao je – sva je prilika – jedan pravi pravcati – Latvijac.
I to iz Latvije i u nesrecno kratkotrajno nezavisnoj Latviji: Karlis Irbitis, inzenjer koji ce da renome uspesnog konstruktora potvrdi kao emigrant u posleratnoj Kanadi gde je radio na projektu aviona sa vertikalnim poletanjem i sletanjem CL-84.

VEF1601

vef_i-16

Irbitis je u Vaists Elektrotehniska Fabrika (VEF), sto mu dodje nesto kao drzavna fabrika za elektricne i elektronske aparate, 1935. godine razvio prvo sportski avion VEF I-12 da bi – slicno Mesersmitu – od njega dosao do lakog lovca VEF I-16; avion jeste izgradjen u samo nekoliko primeraka – docepali su ga se Sovjeti kada su okupirali Latviju, a ostatke su pokupili Nemci koji su dosli za njima – ali pogresice svako ko potceni tadasnji nivo na kome se nalazila fabrika u Rigi.

VEF1602

U njoj je proizvodjen najmanji fotoaparat koji je dugo bio pojam najmanjosti, cuveni Minox, pojam spijunskog alatam delo coveka po imenu Walter Zapp; dzaba sto je Zapp zbrisao i 1945. otvorio Minox GmbH u Nemackoj. Ovaj Nemac je svoj stoti rodjendan ipak ponosno docekao u ponovo nezavisnoj Latviji, a ne u Nemackoj.

ResizeofMinox_IIIs_with_film2-1

VEF ga nije nadziveo: posle vise nego uspesne karijere u pokojnom CCCP gde je bio jedan od vodecih proizvidjaca kompjutera od kojih su neki pomagali i tokom svemirskog programa, vojne i da ne pominjemo, devedesetih godina proslog veka je – privatizovan.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 25, Republic XP-69, ili americka prica iz malo drugacije perspektive

RepublicXP-69_2 RepublicXP-69

Prica o ovom avionu ne spada, ako cemo mak na konac, u pricu o evoluciji lovackog aviona, ali pokazuje nacin razmisljanja americkih konstruktora, neopterecenih tradicijom ali ni sopstvenim iskustvom.
Avion je nastao oko jednog motora koji je prica za sebe: Wright je uoci samog WW2 najavio mozda najcudniji klipni avionski motor svih vremena, oznacen kao R-2160 i nazvan Tornado. Radilo se o zvezdastom motoru zapremine 35.5 litara sa 42 cilindra rasporedjena u 6 zvezda od koga se ocekivala snaga od 2,350 KS pa i vise. Ne bi ovo bilo nesto posebno cudno da se nije radilo o zvezdastom motoru sa – tecnim hladjenjem.

TPhoto TornadoWP800_2

Americka industrija avionskih motora, neprikosnoveni broj jedan kada se radilo o vazduhom hladjenim zvezdastim motorima je na ovaj nacin pokusala da pomiri dva suprotstavljena zahteva kada je o dvema osnovnim vrstama klipnih avionskih motora rec: motor je trebalo da ima izuzetno malu takozvanu ceonu povrsinu cime bi omogucio konstruktorima aviona da postignu bolje aerodinamicke osobine – jedan od glavnih nedostataka ovih motora bila je upravo njihova velika ceona povrsina – i to naravno tako sto smanjenjem precnika trupa smanjiti i otpore. Dara je bila skuplja nego mera; sistem za hladjenje tecnoscu motora Wright R-2160 Tornado je tokom konstruisanja i proba toliko rastao i toliko se komplikovao da su svi potencijalni dobici bili pojedeni komplikovanom konstrukcijom i iz nje proizaslom nepouzdanoscu. Gomila cevi, hladnjaka i pripadajucih otvora na trupu ponistila je skoro sve potencijalne dobitke u aerodinamici.

Rudy_Daub_02

Covek odgovoran za ovo inzenjersko remek delo bio je jedan mladi i danas zaboravljeni inzenjer po imenu Rudy Daub.
Ali, dok se na motoru radilo i on, nesporno, obecavao i bio zeljno ocekivan, podpredsednik i tehnicki direktor Republic Aviation, Aleksandar Kartveli je 1940. poceo da radi na novom avionu koji je trebalo da zameni jednog od najuspelijih lovaca WW2 takodje proizvedenog u Republic-u – P-47 Thunderbolt.
Avion je bio i za americke standarde neuobicajeno veliki: poslo se od pretpostavke da ce mu prvenstvena namena biti pratnja bombardera pa je u svetlu te cinjenice najinteresantniji izbor naoruzanja za koji su se ljudi u Republic-u opredelili.
Avion je, naime, trebalo da bude naoruzan sa 4 mitraljeza kalibra 12.7 mm i – sa 2 topa kalibra 37 mm, dakle oruzjem poprilicno nepodesnim za borbu sa protivnickim lovcima.
Svo naoruzanje je trebalo da bude smesteno u krilima i van polja okretanja elise.
Jula 1941. USAAF je narucio 2 prototipa, a u medjuvremenu je do juna naredne, 1942. godine, bio ispitivan trocetvrtinski model.
Problemi koji su ovaj projekt sahranili dosli su sa druge strane: motor Tornado koji se cekao nije nikada usao u serijsku proizvodnju, pa je sredinom 1943. ceo projekt XP-69 u Republic-u inace oznacavan kao AP-18 zaustavljen u korist jednog vec ratnog modela poznatog kao Republic XP-72, inace modifikaciji proverenog Thunderbolt-a.

XP-69engineinstallation

Malo je podataka o ovom avionu: dugo se verovalo da je Kartveli nameravao da motor ugradi iza pilota, kao kod Belovog   P-39 Aircobra, da bi tek nedavno pronadjeni ostaci crteza pokazali da je Tornado zahvaljujuci svojim dimenzijama ipak trebalo da bude ugradjen napred, odnosno ispred pilota.
Iza pilota su bili smesteni uvodnici vazduha i turbokompresori.
Obaska dve kontrarotirajuce elise, obaska pilotska kabina sa nadpritiskom.
Treba imati na umu da je 1940. kada je ovaj avion koncipiran, vec uveliko leteli Republic P-43 Lancer lovci i na osnovu njih razvijani XP-44 i XP-47 i na kojima je, izmedju ostalih, Amerika zakljucila da su njeni lovci inferiorniji od nemackih i da ce se po tom pitanju nesto morati da preduzme.
Preduzelo se: bogata zemlja sa mocnom vazduhoplovnom industrijom, daleko od rata i ratne nuzde kakvu Evropljani i predobro poznaju, nije imala dileme: potpuno metalna konstrukcija, avioni veliki po dimenzijama kojima ce trebati veliki i dobro uredjeni aerodromi i jos podosta toga.
Odgovor na pitanje zasto se Kartveli na lovcu opredelio za topove, pa jos protivtenkovskog kalibra verovatno necemo nikada saznati; P-47 sa njegovih 8 mitraljeza ostace zapamcen kao nocna mora pokretljivijim pa i brzim nemackim lovcima. Thunderbolt je, jednostavno, bio slika i prilika narastajuceg znacaja vazdusne moci i americkog pristupa lovcu: bio je, kao ni jedan drugi avion WW2, izrazito – da se tako izrazim – bez individualnosti, ali nikako konfekcija. Nasuprot evropskim lovcima neuroticnog i nervoznog dizajna, bio je stameno cvrst i pouzdan i nikako nije bio avion za asove. Bio je, prosto i jednostavno, avion kojim se dobija rat. Tacnije, masina kojom se obavlja jedan vazan posao.

p47-10

Najveci i najtezi lovacki avion Drugog svetskog rata nije igrao na performanse – od brzine do pokretljivosti – tako drage ljubiteljima aviona; bio je brz, sta vise veoma brz i brzinu koristio da napadne ili se iz borbe izvuce bez majstorija tako potrebnim evropskim pilotima. Tezak i pouzdan, bio je sposoban da podnese broj pogodaka koji bi u komade razneli bilo kog evropskog lovca.
Na stranu cinjenica da su na P-47 kojim su u ratu leteli cak i Sovjeti, hronicno uske i neudobne pilotske kabine, zamenjene kabinama u kojima se sedelo kao udobnoj fotelji.
Sto se tice zaboravljenog XP-69, poprilicno radikalnog ali predratnog dizajna, zamenjen je kao sto rekosmo, po proverenom i nadasve uspesnom americkom ratnodopskom metodu derivatom P-47, krstenim kao sto rekosmo XP-72: zadrzana su Tanderboltova krila i repne povrsine, sa sve zadnjim delom trupa, ugradjen je novi i jaci motor, a od tehnoloskih inovacija primenjene su samo kontrarotirajuce elise.

XP-72_1 XP-72_2

Interesantno je da su se vratili topovi kalibra 37 mm, ali iz sasvim drugog i lako objasnjivog razloga.
P-47 Thunderbolt je, naime, u Evropi pokazao i dokazao svoju upotrebljivost u napadima na ciljeve na zemlji, ali to je vec neka druga prica.
Prica o radjanju modernog lovca bombardera.

xp69d

Kartveli je napravio avion za duzine trupa oko 15.50 metara i raspona krila oko 16 metara koji je prazan bio tezak nesto preko 7 tona. Najveca tezina je bila skoro 12 tona. Ocekivalo se da ce avion moci da leti najvecom brzinom preko 700 km/h i da se penje na 15,000 metara, dok je ocekivana brzina penjanja na 10,650 metara bila 20 minuta. Dolet je trebalo da bude 2,800 km i to samo sa gorivom u unutrasnjim rezervoarima.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 24 …

B17

Jedna grana evolucije lovca pojavila se kao izazov na pojavu letece naprave od koje se mnogo ocekivalo: teski bombarder namenjen sistematskim dnevnim bombardovanjima neprijateljske teritorije.

San post WW1 teoreticara koji su poetski opisivali nebo zamraceno nezaustavljivim eskadrama koje neprijatelja bacaju na kolena, a da vojnik-pesak ne mora nogom da mrdne, bio je odraz pesadijskih uzasa prohujalog rata i zelje da se nikada vise ne zaglibi u blato Flandrije.

Zapad je svoju lekciju naucio, rodila se moderna vazdusna moc, i izgledalo je da niko vise ne moze da je dovede u pitanje sve dok se ista ta vazdusna moc nije zaglibila u dzunglama Jugoistocne Azije gde su mali zuti ljudi u crnim pidzamama nasli nacina da joj se suprotstave: dogodilo se ono sto se sa oruzjem uvek dogadja, nadjen je odgovor i spirala je mogla da se srecno nastavi da bi danas dospela do bespilotnih letilica, takozvanih dronova, i vere da je u njima resenje.

Nije.
Od bombardera se ocekivalo da ce moci sam da se odbrani od neprijateljskih lovaca: nikada mu to nije uspelo.
Bio je plod koliko predratnih doktrina koliko izraz ratne nuzde: Amerikancima precizno dnevno bombardovanje nije bilo samo doktrina. Suoceni sa potrebom da za kratko vreme osposobe veliki broj kvalifikovanih bombarderskih posada, odustali su od sistematske i temeljne obuke koje se RAF drzao do samog kraja WW2 i koja je posadama britanskih bombardera omogucavala da lete i ciljeve pronalaze nocu.
Ovaj B-17 u kasnijoj, verovatno varijanti oznacavanoj sa G bio je pokusaj da se odgovori na lovacku pretnju: na prvobitnu letecu tvrdjavu dodavana je kupola za kupolom, mitraljez za mtraljezom, da bi koliko-toliko uspesnu zastitu uspeli da pruze tek – lovci za pratnju.
Lovac je ponovo bio glavni neprijatelj lovcu, s tim sto je trebalo probiti se do bombardera koji su jedini spas nalazili u odrzavanju formacije po svaku cenu i bez obzira na desavanja okolo.
Statistike smrti i nisu neke statistike, ali je cinjenica da ni jedan rod ili kako se to vec zove americkih oruzanih snaga nije tokom WW2 imao srazmerno vece gubitke od jedinica teskih bombardera.
Ali, cinjenica je da i najskepticniji nisu mogli da dovedu u pitanje efekte bombardovanja; element koji je u mnogome odredio pravce razvoja posleratnog vazduhoplovstva na svim stranama.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 23 …

P26_009 Dc_2_1934

Da ipak ne bude zabune o cemu se ovde radi: pocetkom tridesetih godina 20. veka najmocnija vazduhoplovna industrija sveta je ipak preko Atlantika. Paradoksa za koje ce se, doduse, kad se postavi pitanje masovne proizvodnje pokazati da su samo prividni, ima koliko hoces: ovaj Dc-2, racunali ili ne prethodnika Dc-1, a jos manje legendu kakav je naslednik, Dc-3, je vrsnjak, ispisnik sa ovim Boeing P-26 nazvanim Peashooter.
U vreme kada u Evropi nastaju ekstremno napredne konstrukcije kakav je pominjani I-16, Amerika tehnoloski suprotstavlja jedino ove putnicke avione: lovac je jos uvek apsurdno opterecen tradicionalnim elementima konstrukcije kakvi su zicane zatege. Jos je apsurdnije da Amerikanci, cak i oni koji se pitaju, vide u njemu moderno i dovoljno za moguci sukob; istina je, doduse, da oni – za razliku od Evrope koja se uveliko priprema – jos uvek ne vide sam sukob.
Pokazace se da ce to biti presudno: dizajn ovog Dc-2, ozbiljnog putnickog aviona potpuno metalne konstrukcije je tog trenutka tehnoloski vrh. Bogata Amerika ne mora da resava i brine se o problemima kakav su sirovine ili gorivo za razliku od Sovjeta koji ce, hronicno kratki sa aluminijumom i tehnologijama za njegovu obradu, morati da se drze drveta ili Nemaca koje ce doktrinarne teznje za strategijskom brzinom kao jedinim sredstvom da se pokusa da prevazidje mogucnost dugotrajnog rata koji Nemacka po definiciji mora da izgubi da odvuku u strateske i tehnoloske corsokake, pokazujuci, po ko zna koji put, da se ekstremizam ne isplati.
Nemci ce da zavrse u haosu fantasticnih i neostvarivih konstrukcija, a Sovjeti u nuzdi da odgovore na tehnolosku nadmoc ili, bolje receno diktat Amerike, problem koji nikada nisu uspeli da rese.
Ipak, pocetkom tridesetih buduce svetske velesile jos su bile daleka buducnost, a kulise za najveci rat u istoriji covecanstva tek su se postavljale.
Pokazace se iza izgradnje vazdusne moci leze mogucnosti proizvodnje velikih serija, a ne velika i izvikana imena konstruktora.
Bas kao sto ce se pokazati da je ovaj Dc-2 tih godina bio vise futuristicki nego bilo koji ubojiti lovacki avion.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 22, duga sovjetska potraga za motorom, 2. deo

Ima, ima, o Poberezskom:

СВОДКА ВАЖНЕЙШИХ ПОКАЗАНИЙ АРЕСТОВАННЫХ ПО ГУГБ НКВД СССР ЗА 13 МАРТА 1938 Г.
16 марта 1938 г.
№ 101960
СЕКРЕТАРЮ ЦК ВКП(б) тов. СТАЛИНУ
Направляю сводку важнейших показаний арестованных Управлениями НКВД СССР за 13 марта 1938 года.
Народный комиссар внутренних дел СССР
Народный комиссар государственной безопасности (ЕЖОВ)

Совершенно секретно
По 3-му ОТДЕЛУ
1. ПОБЕРЕЖСКИЙ И .И., бывший директор авиамоторного завода № 19.
Допрашивали: ГРУЗДЕВ, КУЗНЕЦОВ.
Показал о том, что он являлся одним из организаторов и руководителей правотроцкистской диверсионно-вредительской и шпионской организации, существовавшей в авиационной промышленности.
ПОБЕРЕЖСКИЙ указал, что он является выходцем из буржуазной еврейской семьи. В 1916 году примкнул к еврейской буржуазно-националистической организации «Поалей Цион», в рядах которой находился до
1920 года, занимая в «Поалей Цион», в ее украинской организации, руководящее положение.
В 1920 году ПОБЕРЕЖСКИЙ, по его словам, из антисоветских карьеристских побуждений вступил в КП(б)У и в конце 1920 года примкнул к «рабочей оппозиции» и вел активную борьбу против партии и советской власти.
В 1924—28 гг., учась в Военно-воздушной академии, Побережский создал и руководил нелегальной троцкистской организацией, которая развернула в академии активную антисоветскую работу.
В 1929 году, работая в авиационной промышленности, он вместе с КОРОЛЕВЫМ Г.Н. (арестован), МАРГОЛИНЫМ (осужден), МАРЬЯМОВЫМ (арестован) создали нелегальную правотроцкистскую диверсионно-вредительскую организацию из троцкистов, правых и антисоветски настроенных специалистов.
ПОБЕРЕЖСКИЙ показал, что эта нелегальная антисоветская организация в авиационной промышленности имела свой центр в составе его, ПОБЕРЕЖСКОГО, КОРОЛЕВА Г.Н., ТУПОЛЕВА А.Н., МАРГОЛИНА, МИРОШНИКОВА, МАРЬЯМОВА, ПИСЬМЕННОГО и ХАЙДАКОВА, который в своей антисоветской работе поддерживал контакт с нелегальной антисоветской организацией, существовавшей в УВВС, этот контакт осуществлялся через АЛКСНИСА и БАЗЕНКОВА (арестован).
В своих показаниях ПОБЕРЕЖСКИЙ указал, что антисоветская организация в авиационной промышленности имела разветвленную сеть своих нелегальных ячеек.
По 18 заводам оборонной промышленности ПОБЕРЕЖСКИЙ назвал 51 человека участников организации из числа руководящего технического персонала этих заводов (из них арестовано 40 человек).
Антисоветская организация добивалась развала авиационной промышленности и поражения советской власти в предстоящей войне.
В этих целях антисоветской организацией в авиационной промышленности была широко развернута подрывная вредительская работа, которая проводилась по линиям: срыва серийного производства самолетов и выпуска недоброкачественных дефективных самолетов, срыва разработок и задержки освоения новых мощных авиационных моторов, срыва нового капитального строительства и освоения вновь выстроенных авиационных заводов, саботаж в деле внедрения инотехпомощи, запутывание планирования и снабжения авиационных заводов, срыв полного использования имеющихся мощностей авиационных заводов.

Sto mu dodje, otprilike:

IZVOD NAJVAZNIJIH IZJAVA UHAPSENIH GLAVNE UPRAVE DRZAVNE BEZBEDNOSTI NARODNOG KOMESARIJATA UNUTRASNJIH POSLOVA SSSR ZA 13. FEBRUAR 1938. GODINE
16. marta 1938.
Broj: 101960
SEKRETARU CENTRALNOG KOMITETA SVESAVEZNE KOMUNISTICKE PARTIJE (boljsevika), drugu STALJINU
Narodni komesar za unutrasnje poslove SSSR
Generalni komesar drzavne bezbednosti (JEZOV)
Strogo poverljivo
Za 3. odeljenje

1. POBEREZSKIJ, I. I., bivsi direktor fabrike za proizvodnju avionskih motora broj 19.
Islednici: GRUZDEV, KUZNJECOV
Govorio je o sebi kao jednom od organizatora i rukovodilaca desne trockisticke diverzantsko saboterske i spijunske organizacije u vazduhoplovnoj industriji.
POBEREZSKI je naglasio da potice iz jevrejske burzoaske porodice. 1916. je stupio u jevrejsku burzoasku nacionalisticku organizaciju Поалей Цион u kojoj se nalazio do 1920 godine i u cijem je ukrajinskom ogranku zauzimao rukovodeci polozaj.
1920. godine POBEREZSKI je, po sopstvenim recima, iz antisovjetskih karijeristickih pobuda stupio u Komunisticku partiju Ukrajine (boljsevicku) i krajem 1920. godine se pridruzio ‘radnickoj opoziciji’ vodeci aktivnu borbu protiv partije i sovjetske vlasti. Od 1924. do 1928. godine, dok je studirao na Akademiji ratnog vazduhoplovstva, Poberezski je osnovao i rukovodio ilegalnom trockistickom organizacijom koja je u akademiji pokrenula aktivno antisovjetsko delovanje.
1929. godine, dok je radio u vazduhoplovnoj industriji, on je, zajedno sa KOROLJEVOM G. N. (uhapsen), MARGOLINOM (osudjen), MARJAMOVOM (uhapsen) osnovao ilegalnu desno trockisticku sabotersko diverzantsku organizaciju koja se sastojala od trockista, desno i antisovjetski nastrojenih specijalista.
POBEREZSKI je izjavio da je ta ilegalna antisovjetska organizacija imala jezgro koje su, pored njega, cinili KOROLEV G.N., TUPOLJEV A.N., MARGOLIN, MIROSNIKOV, MARJAMOV, PISMENIJ i HAJDAKOV i koja je u svom antisovjetskom delovanju odrzavala vezu sa ilegalnom antisovjetskom organizacijom koja je postojala u komandi ratnog vazduhoplovstva i koja veza je odrzavana preko ALKSNISA i BAZENKOVA (uhapsen).
U svojim iskazima POBEREZSKI je rekao da je antisovjetska organizacija u vazduhoplovnoj industriji imala siroko razgranatu mrezu ilegalnih celija.
U 18 fabrika odbrambene industrije POBEREZSKI je oznacio 51 pripadnika rukovodeceg trehnickog osoblja kao ucesnike organizacije (od tog broja je uhapseno 40 ljudi).
Antisovjetska organizacija je pokusavala da podrije vazduhoplovnu industriju i da olaksa poraz sovjetske vlasti u predstojecem ratu.
S tim ciljevima antisovjetska organizacija u vazduhoplovnoj industriji je siroko razvila podrivacke i saboterske aktivnosti: prekid serijske proizvodnje aviona, propustanje nekvalitetnih i pokvarenih aviona, prekod i odlaganje razvoja novih i snaznijih avionskih motora, prekid izgradnje novih kapitalnih objekata i pustanja u rad novoizgradjenih fabrika aviona, sabotiranje primene tehnicke pomoci iz inostranstva, uplitanje u planiranje i snabdevanje fabrika aviona, prekid u dostizanju punih kapaciteta fabrika aviona.
Dokument gore nosi datum 16. mart 1938. godine i obavestava druga Staljina o rezultatima ispitivanja Poberezskog za dan 13. mart 1938. godine.
Danasnji ОАО Пермский моторный завод, vodeci ruski proizvodjac, ups, kompanija za proizvodnju avionskih motora, kako za vojne, tako i za civilne potrebe, ali i proizvodjac velikih gasnih turbina za energetiku i transport gasa i koji se od 2008. godine nalazi u sastavu ОАО Управляющая компания Объединённая двигателестроительная корпорация, a koja je, opet 100% clan Объединённая промышленная корпорация Оборонпром, u spisku svojih dosadasnjih direktora za kraj direktorovanja Poberezskog daje datum 05. mart 1938. godine.
Sto ce reci da su oni gore islednici, Gruzdev i Kuznjecov, za nedelju dana na ovom coveku napravili dobar posao.
Onako bas islednicki.
Stahanovski.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 21, jedno zgodno poredjenje …

Mig17

mystereIV

Razvod je, rekosmo, poceo negde sredinom pedesetih: prividno, svako je otisao na svoju stranu.
Poslednji uslovno klasicni, pravi lovacki avion – verovatno MiG-21 – je za svog hladnoratovskog pandana imao McDonell F-4 Phantom II i to je bila tacka od koje prestaje da postoji pravi lovac.
Nije sve, naravno, bilo bas toliko ostro postavljeno: Amerika se opredelila za sofisticirane i takticko tehnicki zahtevne konstrukcije pokrivajuci njima prakticno isto podrucje koje su Sovjeti pokrivali svojim – tada je jos postojao termin – frontovskim lovcima, ciji je MiG-21 bio poslednji pravi predstavnik. Frontovski lovac, lak, jednostavan za odrzavanje, nezahtevan glede obucenosti pilota i ostalog osoblja, sposoban da koristi aerodrome koji se bas i ne moraju, strogo uzev, smatrati aerodromima, cinio je samo jedan segment sovjetske vazdusne moci: nebo iznad samog CCCP su cuvali neki drugi, posebno za takve stvari razvijani avioni koji su bili sve pre nego – lovci.
Postojala je, izvesno vreme, i sredina: Francuska je pedesetih godina proslog veka iznenadjujuce uspesno dizala svoju vazduhoplovnu industriju i to na osnovu doktrine koja je predstavljala svesnu sredinu izmedju americkog mamuzanja tehnologije i sovjetskog – nazovimo ga tako – konstruktorskog minimalizma. Nikako ne treba zaboraviti da se ovde radi o vremenima kada takozvani jaz ili tacnije zaostajanje Sovjetskog saveza glede modernih tehnologija jos uvek nije postojalo: CCCP je bio tehnoloski ravnopravan protivnik, u nekim oblastima cak i nadmocan, tako da su sovjetska resenja glede uslovne tehnoloske jednostavnosti bila pre svega svestan izbor, zasnovan na promisljenoj i dosledno sprovodjenoj doktrini.
Sa te tacke gledista, interesantno bi bilo uporediti dve u svakom pogledu uspele konstrukcije MiG-17 i Dassault Aviation Mystere MD.454 poznatijem kao Mystere IV.
Grubo, to bi izgledalo ovako:

MiG17_MystereIV

Tabela k’o tabela, obaska sto je skoro nedopustivo uproscena: nema besplatnog rucka ili, srpski receno ni kod babe nema dzabe, sto ce reci da je svaka od uslovnih prednosti jednog ili drugog tipa aviona placena negde na drugoj strani. Tu negde i lezi odgovor na pitanje koji je avion bolji: nije ni jedan, ili je svaki bolji u nekom trenutku i pod nekim uslovima, a taj trenutak i ti uslovi nisu nesto sto se resava prilikom konstrukcije aviona. Oni su, i jos mnogo toga pride, pre i iznad svega pitanje koriscenja aviona kojima se raspolaze – kao i svakog drugog oruzja uostalom – dakle one nezaobilazne doktrine i planiranja nacina na koji neko i negde hoce, zeli i moze – ponekad i mora – da udje u neki oruzani sukob.
I da ga vodi.
Najbolje sto zna i ume, sa onim sto ima.

Mikojan_Dassault_Poseta
Kad smo vec kod Mikojana i Dassault-a ili gospodina poznatog svojevremeno kao Marcel Bloch, tesko da se radi(lo) o srodnim dusama, ali evo glavnog konstruktora OKB MiG u poseti Dassault-u. Godina je 1965, vreme takozvanog priblizavanja De Golove Francuske Sovjetskom Savezu i svasta nesto. Predmet razgledanja i duzne paznje je mirnodopski: jedan drugi Mystere, obelezavan kao Mystere 20 koji je kasnije postao Falcon 20. Mikojana prati tehnicki direktor Dassault-ovog pogona Merignac, Paul Deplante

Obaska sto se hajde da kazemo trend nastavio: Francuzi su mnogo doslednije sledili filozofiju lovackog aviona pa je tako Mirage III vise lovac u klasicnom smislu nego bilo koja savremena americka konstrukcija. I – sledi granu razvoja koju je zapoceo MiG-21, mislim na takozvane smene generacija zapocete ne tako davnih ranih tridesetih kada je poleteo prvi moderni lovac.

Lovci, evolucija: nastajanje i razvoj modernog lovackog aviona, 20, svakom svoje…

Koliko je oruzje uopste, pa prema tome i moderni lovacki avion, u sustini nevazna stvar i koliko su bespredmetne rasprave o tome koji je avion i zasto bolji, mozda se najbolje vidi na primeru aviona lovaca koje su Zapadni saveznici isporucivali Sovjetskom Savezu tokom WW2. Koliko malo znacaja imaju razlike u tehnologijama, tehnickim resenjima i slicno, u odnosu na metode i doktrine upotrebe, organizacije, pa i mentaliteta vidi se iz, recimo, sudbine lovca Bell P-39 Aircobra koji se na Zapadu nije narocito proslavio niti stekao neku znacajnu takozvanu popularnost kod pilota.
A radilo se, spora nema, po svim kriterijumima uspesnoj konstrukciji kod koje su problem bile – po zapadnim kriterijumima – nedovoljne performanse na visinama iznad nekih 3,500 – 4,000 metara.
Nedovoljno za sukobe sa Nemcima na Zapadu, ali idealno za potrebe Sovjeta kod kojih je izletanje na vece visine bilo retkost: sve bitno se dogadjalo znatno nize, tamo gde je bilo potrebno neposredno podrzati kopnenu vojsku, bilo napadima na avione neprijatelja, bilo napadima na njihovu lovacku pratnju. Ne preterano sofisticiran, tesko naoruzan – neke varijante su pored topa kalibra 37 mm, imale 2 mitraljeza 12.7 mm i 4 mitraljeza 7.62 mm – ovaj avion je, zahvaljujuci i svojoj brojnosti jer je Sovjetskom Savezu isporuceno skoro 7,000 ovih aviona (ako se racuna i P-63 Kingcobra), bio jedna od zvezda Istocnog fronta koju i sami Sovjeti, ma koliko inace nerado to priznavali, priznaju status zvezde; uostalom, 5 od 10 sovjetskih top ten asova je letelo na ovom avionu.
Koliko su stvari sa naoruzanjem uslovne, vidi se na jednom drugom avionu isporucivanom Sovjetskom Savezu, inace legendi Zapada – lovcu Spitfire
Nema, ni danas preterano mnogo sovjetsko/ruskih svedocanstava, ali svedocenje jednog Poljaka koji, kako to vec s Poljacima ide, nema previse razloga da navija za Sovjete, kaze, otprilike i kada je o jednom pojedinacnom slucaju rec: jedna od jedinica naoruzanih Spitfajerima bio je 36. lovacki puk koji je februara 1943. preimenovan u 57. gardijski lovacki puk. Jedinica je decembra 1942, dakle u vreme kada su Nemci vec bili opkoljeni kod Staljingrada, povucena sa fronta radi dopune.
Odrediste je bio Baku gde se treniralo na jednom jedinom Spitfire MkVB, i komentari pilota su mogli da se saberu u izjave koje su potvrdjivale brzinu, pokretljivost i vatrenu moc. Slagali su se da se radi od avionu lakom za upravljanje i koji je znao da oprosti i tezu gresku pilota, ali su se slagali i u tome, a ne treba zaboraviti da je to bilo pre nego sto je Spitfire postao posleratna medijska zvezda, da, sve u svemu, avion nije nista posebno, naravno uporedjen sa onim sto su oni imali prilike da vide.
Lavockinovi i Jakovljev lovci su bili jednaki ili superiorni po preformansama osim Spitfajerove vece brzine penjanja, dok su ozbiljne primedbe pale na raspored naoruzanja koje se kod Spitfajera nalazilo u krilima i koje je, po sovjetskim iskustvima i zbog rastojanja od preko 4 metra izmedju mitraljeza, bilo ozbiljan problem prilikom gadjanja iz blizine.
Ne treba smetnuti sa uma da su ovakvi komentari dolazili od pilota koji su na preobuku na Spitfajere dosli posle borbenog turnusa na – I-16.
Radio, iako nepouzdan, bio je bolji nego nikakav.
Pocetkom 1943. iz Teherana je poceo dovoz Spitfajera kojih je bilo dovoljno da se opreme dva lovacka puka, pa je, aprila 1943, 57. puk dospeo na Kuban gde je usao u sastav 3. vazdusne armije.
Gubici u prvim borbama su bili znacajni, a kao razlog se pominje losa taktika, sta god to znacilo, a Spitfajeri su bili izlozeni toliko cestim napadima Jakova da je za susedne vazduhoplovne jedinice moralo da bude upriliceno nekoliko demonstracionih letova kako bi se ljudi upoznali sa izgledom novih aviona koji je, naime, po opstoj tvrdnji bio previse slican Bf 109.
Jedan od pilota 57. lovackog puka je pomenuto iskustvo imao prilike da dozivi dva puta kao i da uspe da se, ostecen, dva puta prisilno spusta.
Posle 2 meseca letenja na Spitfajerima, puk je povucen i prenaoruzan Aerokobrama.

Bilo kako bilo, poklonu se u zube ne gleda: april 1945, piloti i zemaljsko osoblje 26. gardijskog lovackog puka i - Spitfire Mk IXE